Abu Dabi je drugi najnaseljeniji grad Ujedinjenih arapskih emirata, odmah iza Dubaija. U glavnom gradu istoimenog emirata, jednog od njih 7 koji čine federaciju ove ustavne monarhije, živi oko 1.8 miliona ljudi. Svoje ime duguje nekadašnjem obilju gazela kojima je bio prirodno stanište i u prevodu znači „otac gazela”.
Nekada je bio poznat kao najbolja lokacija za pronalaženje bisera, sve dok 60-ih godina prošlog vijeka nisu otkrivena izvorišta nafte, nakon čega je ovaj pustinjski grad doživio vrtoglavi rast i napredak.
U njemu danas živi naša dopisnica Đorđina Drobnjak, koja je zaposlena u avio-kompaniji Ethihad Airways, a možda je prepoznajete i iz naše rubrike Tina Đina i kuhinja, u okviru koje nas redovno upoznaje sa izvrsnim i egzotičnim vegetarijanskim receptima. Ovom prilikom, sa nama je razgovarala o svom životu u Abu Dabiju.
Prvi utisci
Prije nego sam došla u Abu Dabi dosta sam istraživala tako da sam već znala da dolazim u islamsku zemlju koja je potpuno drugačija i po kulturi i religiji pa i po ljudima. Naravno da je bilo jako čudno kad sam stigla. Doživjela sam kultorološki šok ali je to ipak bilo i očekivano. Sa druge strane, prilagođavanje mi nije bilo previše teško jer mi je dosta toga obezbijedio poslodavac. Ljudi kažu da mi, članovi posade, živimo u nekom svom svijetu jer ne moramo da razmišljamo o svakodnevnim problemima. Plaćeni su nam računi i smještaj i bukvalno vodimo nešto kao studentski život. Dosta toga nam je riješeno. Zato moj život nije isti kao nekome ko radi neki drugi posao u Abu Dabiju.
Kad sam prvi put došla ovdje bio je februar i bilo je jako toplo. Odmah sam sa drugaricama pošla do mora. Plaže su jako lijepe, iako su uglavnom vještačke. Ljudi su bili jako fini tako da je sveukupni prvi utisak bio pozitivan.
Prilagođavanje
U početku mi je bilo najteže to što je kultura potpuno drugačija. Ovdje se nikad nisam osjećala slobodno kao u Evropi. Ovdje ne mogu da živim sa svojim momkom, jer bi me neko prijavio. To jednostavno nije dozvoljeno. Postoji određena segregacija. Poseban smještaj postoji za žene i poseban za muškarce. Zabranjeno je da muškarci prespavaju kod žena i obrnuto. Ne možete da prošetate tržnim centrom i da se držite za ruke sa svojim partnerom jer bi vas ljudi gledali poprijeko, u najmanju ruku.
Razlike u načinu življenja
Ovdje nema šetnje gradom, parkovima, prirodom. Tu su pustinja, autoputevi i tržni centri. Kada se izlazi, ide se u restoran ili u disko, koji se najčešće nalaze u hotelima jer samo hoteli imaju dozvolu za služenje alkohola. Zatim, za vrijeme Ramazana ništa ne radi, pogotovo ne restorani. Nema gdje da se jede ni da se pije, što je donekle i očekivano. Jednostavno, život je potpuno drugačiji, postoje određena pravila. Žene moraju skromnije da se oblače, na ulici se niko ne grli i ne ljubi jer je to protiv vjere i kulture, i na ulici se ne pije. Da bi neko pio alkohol bilo gdje mora da ima dozvolu za to.
Razlike i sličnosti Crnogoraca i Arapa
Interesantno je što su Emiraćani u manjini, njih je svega 10-15%, svi ostali su stranci. Sa lokalcima nemamo mnogo kontakta, ovdje se ljudi iste nacionalnosti uglavnom druže jedni sa drugima. Postoje razni stereotipi i predrasude o Emiraćanima. Smatra se da su bogati, da ne moraju da rade, da imaju po nekoliko žena, da drže egzotične ljubimce poput tigrova, ali to nije baš tako. Ali, recimo, Arapi ne izlaze u provod, uglavnom idu u tržne centre preko dana, na kafu, eventualno na večeru.
Postoje predrasude i o tome da su žene ovdje u mnogo gorem položaju nego što jesu. Naravno, njihove žene su pokrivene ali se i dalje poštuju. Ali isto tako su uobičajeni ugovoreni brakovi. Emiraćana je malo i zato ne dozvoljavaju da se žene udaju mimo lokalnih porodica. Interesantno je i to da koliko god da stranac živi u Emiratima nikad neće dobiti njihov pasoš. Lokalci imaju posebne privilegije, to se odnosi i na plate koje su njima uglavnom visočije. Stekla sam utisak da Emiraćani na neki način osjećaju da su privilegovani ili malo bolji od stranaca. Ali moram priznati da jako dobro prihvataju sve kulture.
Za nas Crnogorce kažu da smo lijeni, ali isto se smatra i za Arape. Spavaju do kasno i, recimo, kad se dogovorite sa njima da se nađete u određeno vrijeme, vrlo lako se može desiti da zakasne i do sat vremena. Njima je to normalno. Po tom pitanju su dosta opušteni. Sve je „ako Bog da, biće tako“.
Ukratko
Najviše mi nedostaje priroda i mogućnost da prošetam. Ovdje ima nekoliko parkova ali nije to to. U gradu ima dosta zgrada, tržnih centara, hotela… A van grada je pustinja. Jednostavno nema lijepe prirode, prijatne za šetnju. U Podgorici sam svugdje išla pješke, ovdje je to nemoguće. Mora se ići taksijem i često je potrebno po pola sata od jednog mjesta do drugog.
Sa druge strane, ovdje su plate veće i životni standard je bolji nego u Podgorici. Ovdje recimo nema nikakvog poreza na lična primanja.
Privreda UAE je izgrađena na nafti i turizmu. Poznati su po svojim zalihama nafte, a atraktivna su destinacija za turiste jer je i zimi toplo i lijepo vrijeme. Jedna od lijepih strana je klima, jer je ovdje uvijek toplo. Zime su tople, oko 20-25 stepeni, a ljeta su jako vruća, temperatura stiže do 45 ili čak 50 stepeni. Tako da definitivno postoje i dobre strane života ovdje i zadovoljna sam što sam svoj život nastavila ovim putem.
U Abu Dabi ćemo se vratiti ponovo a Đorđina će nam govoriti o tome kako je došla do posla koji je odveo u Ujedinjene arapske emirate.
U sledećem nastavku rubrike selimo se na neki drugi kontinent, u drugi grad neke druge države. Pratite naš portal i imaćete Pogled u svijet!
