Jesen 2011. godine. Godinama akumulirana frustracija izvire na površinu. Prvi put u dvije decenije i studenti dižu glas. Nezadovoljni sistemom obrazovanja, uslovima za studiranje i život, studenti iz više gradova Crne Gore odlučuju da javno, jasno i jednoglasno izraze svoj stav. Vrijeme je da ih čuju. Uslijedili su najveći studentski protesti koje ova generacija pamti. Za njima, čini se, ostaje samo žal i prostor za preispitivanje naizgled nepremostivih razlika i barijera koje iz godine u godinu djeluju kao kamen spoticanja na putu ka studentskom ali i građanskom udruživanju. Ipak, sva ta energija nije prosuta uzalud. Iz gotovo davljeničkog očaja studentskog tijela, izdvaja se kreativna struja koja i dan danas prkosi zaglušujućoj tišini, tišini kojom nejaki studenti pravdaju svoju nijemost. Ako ne stavom i glasom, onda će muzikom – kršiti tišinu. Nekoliko mjeseci kasnije, ukleti duh studentskog bunta i vječni plamen želje za promjenom na svijet donose slabašno ali prkosno čedo slobode. Rođen je Studentski radio Krš.
Do skoro nisam imao naviku da slušam radio, valjda obeshrabren skromnim izborom muzike koji nude lokalne stanice. Sjećate li se kad ste vi zadnji put slušali radio? A da to nije bilo u automobilu, u prodavnici, kod frizera… Kad ste zadnji put uključili radio, a da niste morali? Recimo da pred sobom imate kablovsku televiziju, kompjuter sa internetom, pametni telefon. Imate na raspolaganju sve omiljene pjesme, teme i programe. A ipak, birate da uključite radio i prepustite se slučaju, da ne kažemo sudbini. Garantujem vam, ima nečeg oslobađajućeg u tome.
Uz sve dostupniju tehnologiju, a naročito uz novu društvenu dimenziju sveprisutnog interneta, medijski konzumenti postaju netolerantni, uslovno rečeno, razmaženi. Zašto bi iko svoje raspoloženje i svoj muzički ukus predao nepoznatoj osobi bez lica, koja tamo negdje u nekom studiju sastavlja listu pjesama koju ćete vi tog dana slušati? Kao neko ko možda i pretjerano vodi računa o tome kakvim se medijskim stimulansima izlaže, muziku shvatam prilično ozbiljno. Svaki ton, svaka riječ, sve prolazi kroz našu (pod)svijest, a dosta toga tamo i ostane, suptilno (i ponekad perfidno) utičući na naše raspoloženje ali i razmišljanje.
A Krš, kako se ispostavilo, uopšte nije krš. Već sam par puta prekinuo pisanje ovog teksta da bih aplikacijom sa telefona prepoznao i zapamtio pjesmu koju sam čuo na kršnim talasima. I zaista, njihova muzika mi je pružila nesvakidašnje iskustvo, kakvo nijedna druga domaća radio stanica još nije. Jasno, to je stvar ukusa. Ne mogu zamjeriti drugim radio stanicama što se ne prilagođavaju meni, svi se razlikujemo. Ali u ovom slučaju nije bio u pitanju samo muzički ukus. Posredi je bilo nešto drugo, nešto dublje. Otkrio sam da slušanje radija znatno utiče na doživljaj određenih kompozicija. Uživao sam u pjesmama koje inače nikad sam ne bih odabrao. Neizvjesnost je uticala na moja očekivanja. Omekšala me, otvorila me. Umjesto da je ojača, otklonila je sumnju. Dala mi šansu da otkrijem nešto novo, drugačije, ali vrijedno spoznaje.
Ponekad, kada bih pronašao tu pjesmu na internetu, doživljaj ne bi bio isti. Valjda je činjenica da, dok slušam, neko drugi bira muziku za mene uticala na moja očekivanja. Očekivao sam manje od te muzike jer to nije bila moja muzika. Zapravo, nisam imao pravo da bilo šta očekujem. Samim tim, toj muzici je bilo lakše da mi se svidi. A nije morala da mi se svidi. Jer nisam je ja birao, to je za mene RADIO neko drugi. Bio sam tolerantniji, otvoreniji za nove stvari. Potpuno nesvjesno sam pokušavao da razumijem tuđu muziku. I uspio sam. Bez previše truda. Siguran sam da se tu negdje kriju elementi čiste empatije.
Ali to nije sve. Vremenom sam naučio da vjerujem tom neznanom junaku, a on je meni pružio uvid u neke nove muzičke poslastice. Dozvolio sam mu da koliko-toliko utiče na moje raspoloženje pa i muzički ukus, i nisam se pokajao. Osjetio sam poštovanje prema potpuno nepoznatoj osobi (ili osobama, ni to nisam znao). Kroz muziku sam razvio, naravno, jednostrani, ali ipak, kakav-takav odnos. I to sa potpunim strancem, sa kojim nikad nisam razgovarao!
U možda skromnom, ali neporecivom obimu, Radio Krš mi je proširio vidike. Sad po prvi put mogu da kažem da imam omiljenu radio stanicu. Bilo da radim ili se odmaram, dosta često odem na www.radiokrs.com i samo se prepustim. Pokušajte nekad. Ne tvrdim da će vaš doživljaj biti isti kao moj, ali sigurno će biti drugačiji od onog koji nude ostale radio stanice.
O muzici bih mogao pisati od korice do korice časopisa, ali muzika je bila samo jedan od motiva koji su pokrenuli grupu studenata da gotovo nadljudskim naporima postignu nešto što niko u Crnoj Gori nikad nije. Iva Malešević, Đorđe Stojanović i Filip Radenović su golom snagom volje izvojevali stvaranje prvog studentskog radija u Crnoj Gori. Ovo je njihova priča. Ispričao mi je Filip, inače Zabjelčanin, ali i jedan od osnivača, ili bolje reći roditelja ovog ambicioznog projekta, projekta čija frekvencija zrači potencijalom i obećanjem da može da pruži mnogo više nego što bi iko očekivao.
Promjena kao inspiracija
„Pred početak velikih studentskih protesta, mi, studenti sa Fakulteta političkih nauka, smo se pridružili tadašnjem buntu i odlučili da damo svoj doprinos koliko je to bilo moguće. Prilično motivisani, odlučili smo da se sastanemo sa radnicima koji su takođe protestovali. Predstavnici radnika su se oduševili našom inicijativom i imali su samo jedan zahtjev – da idu iza nas. Tako je sve počelo. Osnovali smo kreativni tim, pripremili potrebne materijale. Sve je bilo spremno. Preostalo je samo da se inicijativa izglasa u Studentskom parlamentu. Nažalost, predlog nije prihvaćen. Veći dio studenata se uplašio da bi radnici mogli da naprave problem, i tako prokockaju sav naš trud.
U tom trenutku se isključio Studentski parlament i ostali su samo studenti FPN-a i Filozofskog fakulteta, a onda se uključio civilni sektor. Razgovarali smo sa nekim od, tada, uvaženijih aktivista iz NVO sektora. Održan je veliki sastanak. Naša grupa uopšte nije bila predstavnik FPN-a. Mi smo samo bili momci koji su imali volju i energiju za promjene. U tom kapacitetu smo i dočekali proteste. Okupilo se nekih 7000 ljudi, nakon toga, ako se ne varam, i oko 12000. Međutim, osjećao se momenat u kojem se sve ruši. Studenti su imali energiju ali nisu imali resurse i logistiku.
U takvoj atmosferi, uputili smo kritike ka sindikatima i pamti se odgovor jedne gospođe: „Kako nismo ništa radili? Ja sam juče zvala dva broja!“ U tom trenutku smo shvatili da od svega nema ništa i napustili smo tu akciju. Nakon toga, još uvijek je postojao Koordinacioni odbor FPN-a koji su činili aktivni studenti, spremni da se potrude i mimo fakultetskih obaveza. Iz tog sastava je proizišao i dio odbora zadužen za kulturu. Mi, studenti iz tog sektora, smo se sastali sa Zoranom Bojovićem i ubrzo nas je povezala ta neka kreativna energija usmjerena ka pozitivnim promjenama. Razgovor sa Zoranom nam je ulio neophodni entuzijazam koji nas je ponovo pokrenuo. Tako smo se i malo bolje upoznali sa radom nekadašnjeg Radija Free Montenegro. Shvatili smo koliko je radio ustvari jedan od najkreativnijih medija, a pritom i prilično potcijenjen u današnjem vremenu. Ljudi nisu svjesni koliku slobodu uživa i pruža radio.”
Moć dobre ideje
„Ne sjećam se tačno kako, ali nakon toga smo Iva Malešević, Đorđe Stojanović i ja zajedno ušli u ideju osnivanja radio stanice. Prije toga smo se družili, slušali sličnu muziku i nekako smo kliknuli sa tom idejom. „Ajmo da napravimo studentski radio!“ Što ćemo? Kako ćemo? Studentski radio u Crnoj Gori nikad nije postojao. Kako to ostvariti? I to sa nula eura u džepu. Imamo samo ideju. Ali dobru ideju. Niko nije mogao da nam kaže da studentski radio nije dobra ideja i to nam je bilo glavno oružje u početku. Iva se uvijek dobro snalazila u birokratiji, umjela je da piše i radi projekte. A nas dvojica smo više bili „ulična škola“. Znali smo puno ljudi i pratili smo muzičku scenu. Iva je predložila da napiše projekat i sa tim projektom smo se uputili kod tadašnje dekanice FPN-a, Sonje Tomović-Šundić.
Dekanici se svidjela ideja i ponudila je svoju pomoć, upozorivši nas da fakultet nema novac kojim bi nas podržao. Zakazala nam je sastanak sa tadašnjim rektorom, Predragom Miranovićem. Rektor nas je primio u svoju kancelariju i dopala mu se naša ideja. U jednom trenutku se otvaraju vrata i pojavljuje se, nama tad nepoznat čovjek, Zdravko Uskoković, prorektor. „Svaka čast! Konačno se neko sjetio!“ Na taj način je, parafraziram, pozdravio našu ideju. Gospodin Uskoković je bio u Savjetu Agencije za elektronske medije i izrazio je spremnost da nam pomogne informacijama i uputima. Taj čovjek nam je toliko pomogao i motivisao nas da nam je njegovo ime dugo služilo kao pasvord za brojne naloge na kompjuteru. Na taj način smo mu, doduše interno i prećutno, ukazali zahvalnost i poštovanje.
Univerzitet nije imao novca da nas podrži, ali su nam ponudili prostorije. Pokazali su nam podrum, jedan veći hodnik i ponudili nam da ga iskoristimo. Kasnije se taj prostor sveo na nekih 60-70 kvadrata, izmjerenih ljudskim koracima. Kad je došlo do promjene rektora, morali smo da se iselimo iz tog prostora i dobili smo drugi, manji. Nismo bili srećni zbog toga jer nakon svega 9 mjeseci efektivnog rada naređeno nam je da se iselimo. Ali sad smo zadovoljni.”
Tajming ili sudbina?
„Nakon prvobitnog dobijanja prostorija od Univerziteta Crne Gore, otišli smo kod Direktora Agencije, Abaza Belija Džafića, koji nam je rekao da smo dobili ideju u pravo vrijeme jer je baš tada bio u toku konkurs za dodjelu frekvencija, koji je trajao još samo 20 dana, a ostala je bila samo još jedna frekvencija na teritoriji Podgorice. Za tih 20 dana je trebalo skupiti novac za depozit, ali i jako puno papira. U pravnom sektoru Agencije su bili dovoljno ljubazni da nam daju potrebne instrukcije. Trebalo nam je toliko papira… Kao da kupujemo KAP! Nekako smo uspjeli da sve to sakupimo i bukvalno u par minuta do isteka radnog dana i roka za konkurs, molili smo ljude da ostanu malo duže na poslu, da bismo stigli.
I zaista, u zadnji minut stižemo da se prijavimo za poslednju dostupnu frekvenciju – 99. Istu frekvenciju su prijavili i Islamska zajednica, Katolička zajednica, LGBT zajednica, Radio Homer, TDI, i još nekoliko stanica koje zaslužuju svoju frekvenciju možda i prije nas. Dešava se to da mi dobijamo frekvenciju na konkursu. Euforija! Slavimo frekvenciju, a nemamo ništa! Drugi kandidati imaju uslove a nemaju frekvenciju, dok mi imamo samo frekvenciju i ništa više. Kako dalje? Treba pronaći prostor, struju, emisionu tehniku, predajnike, linkove, studijsku tehniku, mikrofone, miksete, studio… A ne znamo ništa o tome! Neki od nas nikad u životu nisu ušli u radio. Dugo je trajala borba da se izgradi Radio Krš.
U tom periodu nam je mnogo pomogao Darko Ivanović Skočko, naš veliki prijatelj i saborac za društvo. Pomoć nam je pružio i FAKT – Fond za aktivno građanstvo, odnosno dobili smo određena sredstva preko njihovog konkursa. Pisali smo i ERSTE fondaciji iz Beča pa su nam i oni izašli u susret. Uz ta sredstva i pomoć još nekoliko prijatelja, kao što je BOHOR, uspjeli smo da izgradimo kakav-takav studio. Do tada se već skupilo dvadesetak ljudi koji su željeli da otvore radio.”
Za uspjeh je potrebno žrtvovanje
„Uslijedila su gostovanja u medijima, konstantan rad, dopisivanje, sastanci sa ministrima, savjetnicima, od kancelarije do kancelarije, idi ovamo, pošalji onamo… Bez pretjerivanja, u tom periodu smo imali preko 200 sastanaka. Ljudi uglavnom ne znaju kako je nastao i kako funkcioniše Radio Krš. Svi smo mi zapostavili svoje studije zbog toga. Dešavalo se, pogotovo u prvih par godina, da smo morali da biramo npr. da li da idemo na neodložni sastanak sa ministrom ili na kolokvijum ili ispit. Previše puta se to desilo. To su bila samo neka od žrtvovanja. Neki od nas još nisu završili fakultet zbog toga.
Nakon duge i iscrpne borbe uspješno smo prevazišli sve prepreke i konačno stigli do tog istorijskog trenutka: pritisnuli smo PLEJ! Izuzetno emotivan trenutak za sve nas. Kreće signal, i to šušteći. Predajnik nam je bio jako loš. Imali smo dosta problema oko pribavljanja kvalitetnog predajnika. Više puta smo išli na Sjenicu, preko najgoreg makadama i kamenja, zatim pješke uz brdo, sa predajnikom od preko 20kg na leđima. Jednom se desilo da smo se vratili sa Sjenice i shvatili da smo zaboravili da ga zaključamo. Te noći nije bilo spavanja. Ali na kraju se i to sredilo. Tek smo prije nekoliko mjeseci dobili kvalitetan predajnik i cijenimo što su brojni vjerni slušaoci imali strpljenja i razumijevanja. Do tad jednostavno nismo imali konkurentan signal i u takvoj situaciji nismo mogli ponuditi nikome ni reklamni prostor. Sve smo plaćali iz svog džepa uz ponegdje poneki projekat i grant. Borba je bila, a i dalje je, neprestana. Imali smo obaveze prema Agenciji za elektronske medije, Radio-difuznom centru, PAM-u… Bez centa u džepu. I dan danas ne znam kako smo uspjeli sve to. Zahvalni smo Agenciji za elektronske medije jer su imali strpljenja i razumijevanja za sve naše poteškoće.”
NVO SAFRA
„U tom periodu nam se pridružila i Milica Petričević, važno pojačanje za naš tim i to nam je puno značilo. Inače, kroz Radio Krš je do sad prošlo sigurno preko 200 ljudi. Mnogo ljudi je dalo svoj doprinos, a trenutno aktivno učestvuje oko 40 ljudi. Značajan broj studenata je imao priliku da stekne određeno iskustvo kroz rad u radiju. I kroz radio i kroz NVO SAFRA kojom smo pokrenuli radio. Da bismo se prijavili na konkurs za dodjelu frekvencije morali smo biti organizacija, makar to bila NVO. I eto, na pamet nam je pao naziv Safra. Kad smo došli u Ministarstvo unutrašnjih poslova da prijavimo, osnujemo organizaciju, rekli su nam da Safra ne može da bude naziv. Na šta smo mi odgovorili da je to skraćenica. I naravno uslijedilo je pitanje: „Skraćenica od čega?“ Samo smo rekli: „Doći ćemo opet sjutra.“ Zbog toga smo morali da smislimo dodatno značenje za SAFRA. I na kraju smo se složili da to bude skraćenica od Studentska Aktivna Frekvencija Radijske Avangarde. Krš takođe može značiti Kreativna Radio Škola. Kroz NVO SAFRA smo konkurisali za brojne projekte i grantove koji su nam pomogli da pokrenemo i održimo radio.”
Muzikom do slobode
„Što se tiče redakcije i programa, od samog početka smo odlučili da se na našem radiju neće govoriti o stranačkim političkim temama, o jeziku i sličnim stvarima koje se u crnogorskoj javnosti najčešće koriste kao alatke za podjelu građana. Mi ipak dolazimo sa FPN-a i ako ništa drugo svjesni smo svakodnevnih medijskih i političkih manipulacija koje ometaju napredak našeg društva i jednostavno ne želimo da budemo dio toga. Ne želimo da budemo kanal za nečiji spin. „Kršimo tišinu“ je bila parola s kojom smo krenuli od početka. Možda je još uvijek nismo opravdali na pravi način, ali smo odlučni u tome da zadržimo kurs, jer ako ikad odstupimo od te početne ideje, sigurno ćemo ugasiti radio.
Ne osjećamo se kao vlasnici ovog radija, ali smo udarili temelje tom projektu i odredili smjer kojim želimo da ide. Taj stav smo zauzeli i po pitanju muzike. Muzički urednik je Stefan Bulatović, tu su i Damir Murseljević, Maksim Ojdanić i drugi koji svojim emisijama i radom učestvuju u našem radiju. Generalno, Radio Krš je alternativni radio koji ne zavisi od tih nekih standardnih radijskih okvira. Svi dajemo svoj doprinos, pomažemo i pokrivamo jedni druge. Nema potrebe da izdvajamo bilo koga, to je jednostavno timski rad i rezultat. Radimo to iz ljubavi, najviše prema muzici.
Sve je ustvari krenulo od muzike. Svi smo cijelog života u muzici, kroz koncerte i druženje pa smo tako i prepoznali potrebu da se ljudi, pogotovo mladi, na neki način muzički edukuju, odnosno da se izlože nekom drugačijem zvuku od onog na koji su navikli u svojoj okolini. Muzika je bila glavna stvar oko koje nismo bili i još uvijek nismo spremni na kompromise. Ljubomorno i gotovo fašistički branimo našu muzičku orijentaciju i nećemo odstupati od nje. Neće biti narodne, domaće zabavne i slične muzike. Ukratko, našu muziku možemo nazvati alternativnom, iako je to već prežvakan izraz. E sad, muzika koja se može čuti na našoj frekvenciji uključuje različite žanrove i nije alternativna na globalnoj sceni, ali kod nas jeste. To je izbor koji se u Crnoj Gori ne nudi dovoljno često. Jednostavno, nećemo emitovati muziku koju narod želi, već muziku koja je narodu potrebna. Vjerujemo da makar na taj način možemo proizvesti zdravu promjenu u svijesti mladih.”
Vladan Đurišić
FOTO: Studentski radio Krš (Facebook) / Glas Zabjela
Intervju je prvi put objavljen u petom broju časopisa Glas Zabjela, januara 2018. godine. U nastavku dopuna sa novim poglavljem o kojem smo ponovo razgovarali sa Filipom Radenovićem.
Krš Produkcija
„Kad smo počeli da gradimo radio imali smo ideju da izgradimo nešto što će moći da pokreće muzičke događaje i na kreativan način povezuje ljude. Krš Produkcija nije nastala preko noći, bila je u izgradnji od početka. To je već 5 godina pripremanja terena. Radio Krš je organizovao događaje i ranije, ali nakon poslednjeg događaja na plaži Trsteno, kada je crnogorsku publiku zadivila Šveđanka La Fleur, stigle su ponude od raznih ljudi i shvatili smo da možemo da napravimo nešto kvalitetno. Ljudi su bili oduševljeni kako smo uspjeli sve to.
U Crnoj Gori se organizuju slični događaji, ali uglavnom nisu na zadovoljavajućem nivou. Ipak je ovo skoro već 2019. godina i svuda po svijetu se održavaju festivali, koncerti i događaji propraćeni vrhunskom organizacijom i produkcijom, a u Crnoj Gori se to ne radi dovoljno često i kvalitetno. Naravno, ima nekih festivala sa određenim budžetom, ali rijetko su u pitanju jednodnevni događaji. Zato smo došli do ideje o udruživanju sa drugim ljudima, što je i prirodno, i to sa ljudima koje znamo još od ranije i sa kojima imamo zajednička interesovanja što se tiče muzike i događaja. Na kraju smo odlučili da pokrenemo nešto što će, prije svega, biti kvalitetno u organizacionom smislu, pa će kasnije doći i materijalna strana.
Radio Krš je u principu volonterska organizacija koja mora da bude komercijalna da bi opstala, dok je Krš Produkcija potpuno druga stvar kojoj je cilj da bude komercijalna i profitabilna. Tako nešto ne može više da se radi samo sa entuzijazmom, bar ne kvalitetno. Dio marketinga će biti vezan za Radio Krš da bi imao i tu funkciju podrške radiju. U ove svrhe smo iskoristili brend Krš jer smo ga mi izgradili i osjetili smo da imamo pravo da ga koristimo jer je ipak ovo, na neki način, prirodni nastavak priče. Sami taj Radio Krš je malo drugačija priča, ali željeli smo da se nastavi i da ljudi prepoznaju motiv, želju i ljude koji stoje iza tog brenda. Namjera je da sve to ostvarimo zajedno sa ljudima koji su bili dio pokretanja Distrikta, Southern Soul Festivala, Three Friday Parties-a i sličnih događaja. I evo, kad smo već kod toga, možemo ekskluzivno da najavimo ponovno pokretanje Three Friday Parties-a u organizaciji Krš Produkcije, povodom 20 godina od pokretanja festivala.”
Nakon ljetnjeg uspjeha na plaži Trsteno, kada je Radio Krš, uz podršku DJ organizacije Beat at Joes’, ugostio svjetsku zvijezdu La Fleur, Krš Produkcija debituje na crnogorskoj sceni sa prvom u nizu žurki kojom će biti dočekani reprezenti detroitske scene Terrence Parker i Merachka. Događaj je zakazan za 22. decembar, a za lokaciju je odabran Kolektor, bivši prostor nekadašnjeg Titeksa.
Rezervaciju karata možete izvršiti na prodajnim mjestima u Podgorici:
BIRO
Kontra Bar
ZRNO
Broj karata je ograničen i prodaja će se vršiti u 3 faze:
FAZA 1 – 8e (najkasnije do 15.12.)
FAZA 2 – 10e (od 15.12. do 22.12.)
FAZA 3 – 13e (na ulazu, od 00h)
VIP – 20e (prijave isključivo preko Krš Produkcija Facebook stranice)
