Kapiten zauvijek

Šta je ljubav prema klubu? Jesu li to sedmični trenuci uzbuđenja kad taj klub nastupa? Možda je to osmjeh ili tuga nakon poslednjeg sudijskog zvižduka? Ili je to samo ponosno oblačenje dresa određene boje i oznaka? Mnogo je ljubitelja fudbala na svijetu. Mnogo je igrača, trenera i navijača. I još više trenutaka koji tu ljubav najbolje opisuju. Ali ovo nije priča o fudbalu. Ovo je priča o požrtvovanosti, o posvećenosti, o borbenosti. Priča o srčanosti. Ovo je priča o njemu.

Nikola Šćepović je bio otjelotvorenje svih ovih vrijednosti. Zato je i postao simbol. Vječni simbol ljubavi prema Zabjelu.

Nisam ga upoznao. Ali se ponekad osjetim kao da jesam. Jer, iako nisam upoznao njega lično, upoznao sam nešto drugo. Upoznao sam pjesmu, upoznao sam osjećaj. Teško ga je opisati. Zapravo, taj osjećaj su mi prenijeli. Ko? Pa navijači, igrači, njegov trener, njegov drug, komšija i njegova sestra. Razgovarao sam sa nekima od njih ne bih li se makar približio tom poznanstvu. Poželio sam da ga upoznam. Tu želju su u meni probudili.

Utakmica Treće crnogorske lige. Da. Treće. Crnogorske lige. Šta možete očekivati od utakmice Treće crnogorske lige? Blatnjav i krševit teren, skoro prazne tribine (ako postoje), polu-amaterski fudbal (uz poneki, naizgled slučajni, odbljesak talenta)… Ipak, pozivam vas da svratite nekad na Gradski stadion FK Zabjelo. Dobićete sve to. Ali i mnogo više od toga. Jer ja sigurno jesam. Istina, nekad sam (prije skoro 15 godina) i sam nosio taj dres. Danas pišem za Glas Zabjela. O svojoj ljubavi prema Zabjelu neću trošiti riječi. Jasno je da sam pristrasan. Ali, tog dana, ta ljubav je dobila novu dimenziju.

Zabjelo je na domaćem terenu pobijedilo Ribnicu sa 2:0. Za mene, praktično, utakmica kao i svaka druga. Došao sam da snimim šanse i golove, ali i atmosferu, kako bi stanovnici naše Republike možda, gledajući, poželjeli da te igrače, u tim dresovima, vide i podrže uživo. Da dam svoj doprinos, kako se prošla sezona (Zabjelo se nije takmičilo) nikada ne bi ponovila.

Taj posao mi ne pada teško. Volim fudbal, volim da snimam. Volim Zabjelo, a i navijači su zabavni. (Ko bi rekao da navijači trećeligaškog kluba mogu i žele da budu kreativniji od navijača nacionalne reprezentacije ali i od svih drugih u državi? Obećavam vam, takve pjesme nećete čuti nigdje drugo.) Njihove pjesme su bile jednako zabavne i tog dana. Sve do sudijskog zvižduka koji je označio kraj utakmice.

Već sam počeo da pakujem opremu, a onda sam primijetio da igrači idu ka navijačima. Mislio sam, uslijediće redovni sportski pozdrav, valja zabilježiti. Ipak, Zabjelo je, u tom trenutku, kao što samo ono može, dalo i više od toga. Igrači su zapjevali zajedno sa navijačima. Mirno nedjeljno popodne na tad već praznom stadionu. Nigdje nikoga. Ni ptice se ne čuju. Ne prolaze ni auta ulicom – nedjelja je. Samo tih ukupno tridesetak momaka se dovikuje pjesmom preko ograde. U tom trenutku, nije bilo razlike među njima. Svi su bili jednako igrači koliko navijači. Svi su bili „samo“ Zabjelčani. I pjevali su. Zajedno. O čemu? Pjevali su (o) njemu. Šćepu. „Šćepu kapitenu“. Uostalom, poslušajte sami.

Ako je do tada bilo ikakve sumnje (a nije), tog trenutka je postalo jasno. On nije bio bilo ko. Poželio sam da saznam više.

Nikola Šćepović je rođen 19. novembra 1996. godine, od oca Radomira i majke Milanke, ima tri starije sestre. Kako znam ovo? Nikad nisam pitao. Desilo se. Nabavio sam broj njegovog druga Rada koji je pristao da razgovara sa mnom. Iznenadio me osmjeh sa kojim je govorio o svom drugu. Lijepo sjećanje je nadvladalo tugu. Potpuno slučajno i neplanirano, taj razgovor se dogodio upravo na Nikolin nesuđeni 22. rođendan. Simbolika me poljuljala.

Svi s kojima sam razgovarao imali su samo riječi hvale za Nikolu. Momak sa ugla Radosava Burića i Buda Tomovića je bio onakav čovjek kakav je bio i igrač, po riječima njegovog trenera  – „savršen“. Imao je djevojku, Jovanu. Volio je. Volio je i Zabjelo. Rijetko je izlazio u grad, nije pušio ni pio. Ali nikad ne bi odbio drugove kada bi ga pozvali da izađe napolje.

To je bilo možda i najčistije druženje. Vožnja biciklom, sokovi, grickalice i šale na klupi, termini, ponekad filmovi i video igrice (fudbalske, naravno). Više od toga mu nije ni trebalo. Volio je fudbal i igrao ga je dobro. Ali je imao snage da trenira i mimo toga. Išao je na vratilo i razboj kod zgrada u Ulici Kralja Nikole, ali je išao i u teretanu. Bio je momčina, igračina, a bio je i vatrogasac. Posao, trening, pa još jedan trening, djevojka, druženje. Sve je stizao. Kakav je to momak bio. Nimalo slučajno, to je i naslov pjesme koju je napisao njegov komšija Momir Dragović.

Pričao je malo

Iza veselosti se krio

Kao da mu nije stalo

Kakav je to momak bio

Volio je tiho

I što nije smio

Sakriven kao stihom

Kakav je to momak bio

Dok je išao gradom

Kao da je nešto snio

Ponosio se rijetkom bradom

Kakav je to momak bio

Svi su ga voljeli

Na to se samo smij’o

Dok su mu obrazi gorjeli

Kakav je to momak bio.

 

„On je bio… ako postoji savršeni momak, to je bio on. Zato sam mu i dao kapitensku traku. Bio je borac na terenu, bio je srčan. I najljepše kod njega je bio osmjeh. Sve je sa osmjehom završavao. Ljutio se ja na njega, vikao, bio ja ljut ili ne… Smijao se. Ovaj stadion i sve ovo je izgubilo njegovu ljepotu i harizmu.“ – nervozno zveckajući ključevima u rukama, pokušao je da sakrije emocije Indir Toskić, trener Zabjela, i kako sam kaže, Nikolin prvi i poslednji trener.

Dočekao ga je u najmlađim kategorijama, kad je bio „pjetlić“. Kasnije je Indiru dodijeljena starija generacija, a Nikola je zajedno sa drugovima, privremeno, promijenio dres. Samo da bi se kasnije vratio u Zabjelo. Nije mu dugo trebalo da dobije kapitensku traku. Bio je odbrambeni igrač. Visok, jak, posvećen. Stub odbrane. A onda je počeo i da daje golove. Po riječima trenera, „…vrhunski čovjek i vrhunski igrač. Vrhunski vaspitan, prije svega, iz kuće. I baš, baš je volio Zabjelo“. Jednostavno, bez ikakve sumnje, najbolji izbor za kapitena te ekipe, ali i bilo koje druge. Iako mu je bilo samo 20 godina.

Pitao sam za neku anegdotu, a dobio sam odgovor da „sa njim nema anegdota, on je bio najozbiljniji tu“. Sjeća se tog dana i utakmice, Indir, kada su igrali kup u Kolašinu. Trener je tada prvi put odlučio da stameni štoper bude kapiten ekipe i tako postane najmlađi kapiten u istoriji kluba. O situaciji u klubu najbolje svjedoči činjenica da tada nisu imali kapitensku traku. Lijepili su je uloškom od kopačke. Ni sam nije siguran kako su je osmislili. Ali novopečenom kapitenu to nije smetalo. Nikada neće zaboraviti taj stav i držanje, kaže trener, kada je Nikola prvi put kao kapiten izašao iz svlačionice. Od prvog trenutka, Nikola je tu „traku“ nosio kao orden. Kasnije su se zajedno i smijali tome.

„Jel ti dosta? Ili ćeš još?“ – upitao me Indir, kao da me moli da više i ne pitam. Nije lako odraslom čovjeku, na poziciji autoriteta kao što je jedan trener, i to trener kluba koji jedva opstaje, da sakrije kad ga nešto muči iznutra. Tako je bar djelovao dok sam razgovarao sa njim. Želi da govori, ali ne može. I onda je lakše reći da ne želi. Siguran sam da znate taj osjećaj, kad vam se zaglavi nešto u grlu i jednostavno nije bezbjedno govoriti. Svašta tad može da izađe iz čovjeka. Niko ne bi želio da mu se to desi pred mikrofonom. Nije mogao da sakrije žal za takvom osobom i igračem. Tek je počeo bio Nikola da gazi ka vrhuncu. Osjećalo se da može daleko. Počeo je da „podiže ljestvicu“. A onda se desilo. Najteži dan koji je obilježio najteži period u istoriji kluba.

Pitao sam kako se desilo, a da ni sam nisam želio da pitam. Nisam znao sve, ali sam osjećao da nije nešto što je lako pitati, a naročito nije nešto o čemu je lako govoriti. „I dan danas mi nije svejedno kad moj igrač padne na zemlju.“ – potreseno će Indir. To je za mene bio jasan znak da je razgovor završen. Izašao sam iz skromnih prostorija kluba i ostavio trenera da čisti svlačionice.

(Dobro ste pročitali, trener čisti svlačionice. Jer neko mora. A klub nema novca ni da plati trenera i igrače. Ko bi pristao na sve ovo, osim neko ko je srcem i dušom uz ovaj klub? Neko ko iskreno i duboko voli Zabjelo.)

Ne znam je li očigledno, ali sad shvatam da sve vrijeme nesvjesno odlažem dio priče koji slijedi. Siguran sam da je mnogo onih koji bi željeli da ovaj dio priče i ne postoji. Kad bi samo mogli da nastavimo priču na istim notama, sve do srećnog završetka. Ali svi znamo da ne možemo. Zato krenimo naprijed, zajedno.

Nikola Šćepović je imao samo 20 godina kada je, za vrijeme treninga, doživio srčani udar, tog mračnog 23. novembra 2016. godine. Ove rečenice ne vrijedi uljepšavati. Ovo nije trenutak za književno stiliziranje. I da jeste, bilo bi uzaludno i neukusno. Gorko i oporo. Baš kao ta tri dana koje je Nikola proveo prikovan za bolnički krevet. Sve dok se 26. novembra njegovo srce, „srce veliko k’o Zabjelo“ nije konačno predalo.

Odmah se pročulo, cijelo Zabjelo je znalo. Čak i oni koji ga nisu poznavali. Ta vijest nikoga nije ostavila ravnodušnim. Naročito kasnije, kada su stigle slike sa naredne utakmice.

Tako je bilo i danas, 25. novembra, na utakmici Zabjelo – Drezga. Izgubili smo 2:0. Doduše, od najbolje ekipe u ligi. Izgubili, a pobijedili.

Nedjelja, kiša lije „kao iz kabla“, pljušti „iz neba i iz zemlje“, i svi drugi narodski izrazi koji zamjenjuju hiporbolični potop. Znalo se, biće težak teren. Težak kao utakmica, težak kao i ovaj dan.

Par sati prije same utakmice, navijači su se sastali u dvorištu škole „Vuk Karadžić“. Tamo imaju i nadstrešnicu, pa su mogli na miru da se pripreme i zagriju za ono što slijedi (a nije da im kiša smeta, što se može vidjeti iz priloženog).

Da, da. Navijači. Znam što neki od vas misle. Ali nisu to samo navijači, to su ljudi. Ljudi koji nekad i praznih džepova, nekako, otputuju u drugi grad da bi podržali svoj klub. Ljudi koji su ljetos po vrućini farbali stadion. (Iza gola su nacrtali broj 5, a taj broj je i povučen iz upotrebe, u Šćepovu čast.)

Oni su ljetos vrbovali igrače da dođu i da se nekako sastavi ekipa. Uvijek su tu kad nešto zatreba. Ako je za Zabjelo, ostaviće sve što u tom trenutku rade i doći će. Nije ih briga za predrasude. Ko zna, taj i razumije. A najbolje zna trener Toskić kad kaže: „Da nam je sve kao navijači dobro bi nam bilo“.

„Srce je veliko, veliko k’o Zabjelo. Šćepo ale, Šćepo kapiten.“

Odjekivalo je danas na stadionu kao nikad prije. Bilo je teško, emotivno. Ali bilo je kako treba da bude. Bilo je onako kako Šćepo zaslužuje.

Ne smijemo zaboraviti ni igrače. Ali moramo biti objektivni. Nisu sasvim spremni, iako umiju da igraju. Imaju želju, a to je najvažnije u fudbalu. Pogotovo kad igrate besplatno, „za svoju dušu“ i za dušu svog Zabjela.

Ne, ne razumijete. Nije ni čudo što djeluju nespremno kad igraju povrijeđeni. Nemaju pravo da se umore, jer nema ko da ih zamijeni. FK Zabjelo trenutno nastupa sa 12 igrača. Ukupno. A kad neko baš mora da bude zamijenjen, prinuđen je da svoju opremu podijeli sa onim ko ulazi umjesto njega.

U takvim uslovima treniraju i igraju. Ne za sebe. Za Zabjelo.

Pa, šta je onda ljubav prema klubu? Šta je u stvari Zabjelo?

Je li to samo oznaka na dresu? Samo naziv jednog naselja? Ili možda ideja?

Ili je to kad se navijači trude oko kluba kao da su tu zaposleni. Kad ga podržavaju bez obzira na uslove. Kad trener označava teren, kosi travu i čisti svlačionice (besplatno!), ili kad isto tako igrači nastupaju povrijeđeni, sa polovnom opremom i još po blatnjavom, preplavljenom terenu? A oni igrači koji su uspjeli da se otisnu u inostranstvo, pošalju svoju mjesečnu platu kako bi pomogli svom matičnom klubu koji je pred gašenjem.

Ne mogu da odolim utisku da je upravo Nikola Šćepović svojom posvećenošću, srčanošću i požrtvovanošću dodatno inspirisao sve njih. Kao pravi kapiten. Vječni kapiten.

Zato, mislim da je jasno. Kroz sve ovo što vidite ovdje na našem portalu i kroz sve ono što se vidjelo danas na stadionu. Zabjelo je ono što mi odlučimo da je. Vrijednost Zabjela je sadržana u onome što mi odlučimo da mu damo. A ovi momci daju mnogo. Baš kao što je i Šćepo davao mnogo. Sve dok jednog dana nije dao i previše.

I proći će sezona, proći će uprava. Proći će treneri, igrači, promijeniće se dresovi. Proći će i navijači, a i pjesme. Ali, siguran sam, jedno će ostati: „Šćepo kapiten“. Kapiten zauvijek.

 

Vladan Đurišić