Ko utiče na formiranje ličnosti djeteta?

Da li je novogodišnja euforija loša po nas?
Radmila Stupar Đurišić, psiholog

Ličnost se formira i razvija pod uticajem dvije grupe faktora: bioloških i socijalnih, a savremena psihologija ističe kao bitan i treći faktor – aktivnost pojedinca. Čak se pojavljuje sve više psihologa koji zastupaju teoriju da ja treći faktor, aktivnost pojedinca, u stvari najvažniji za sveukupan osjećaj uspješnosti savremenog čovjeka. Ovakav stav objašnjavaju činjenicom da se ličnost najsnažnije razvija aktivnošću u socijalnim uslovima i govore o socijalizaciji ličnosti tj. o razvijanju ličnosti u procesu socijalnog učenja (prije svega učenja po modelu) kao dominantnom identitetskom karateristikom. Kako psihologija nije matematika, zadržaćemo se na teoriji podjednake važnosti sva tri faktora kada govorimo o razvoju ličnosti.

Biološke osnove ličnosti su određene dispozicije i potencijali od kojih će se neke ispoljiti u ranom djetinstvu a neke kasnije tokom sazrijevanja. To su inteligencija, temperament  i tjelesna građa. Savremena psihologija je pokazala da iako urođene  svaka od bioloških karaktreistika mogu uz pomoć adekvatne stimulacije biti nadograđena, više razvijena ili usled neadekvatne stimulacije nedovoljno razvijena ili devijantna.  Socijalni faktori za razvoj ličnosti su: porodica, škola, vršnjaci, kultura ili društveni sistem, sredstva masovnih komunikacija, zanimanje, grupe ili organizacije čiji je osoba član ili čiji član želi postati.

Roditelji namjerno i sistematski (vaspitnim metodama) formiraju kod djece određene karakteristike. Roditelji su najsnažniji uzor svojoj djeci sa kojima se ona indetifikuju i najlakše  prihvataju. Neki put, učenjem po modelu, prihvataju i one oblike ponašanja koja možda ni roditelji ne ocjenjuju kao dobra ali ih u svom ponašanju imaju.  Neki put se desi da roditelji iz najbolje namjere, vaspitavajući svoje djete, naprave ličnost koji nijesu željeli. Tada je uglavnom u pitanju stil roditeljstva koji je bio veoma krut i rigidan, sa mnogo zahtjeva i nerazumjevanja za potrebe djece ili opet jedan način vaspitanja i ponašanja koji je ležeran, popustljiv bez jasnih granica gdje nisu definisana ni određena pravila, dužnosti očekivanja i težnje unutar same porodice.

Ne postoji vaspitni metod koji će od djeteta napraviti baš ono što roditelj smatra da treba. Uvijek se savjetuje roditeljima da ne pokušavaju vaspitati svoju djecu da budu mnogo drugačija od njih jer će dijete brzo uvidjeti da roditelj nije iskren i tu laž će naplatiti oduzimanjem povjerenja.  Čest primjer za to vidimo u tjeranju djece da postižu vrhunske rezultate u sportu ili u školi uz objašnjenje: “Ja kad sam bio kao ti bio sa odličan.” Djetetu treba podrška za sve njegove uspjehe i neuspjehe i, ako u roditeljima vidi takođe osobe koje imaju svoje loše i dobre dane, imaju najviše šansi da kada razvojno dođe vrijeme njihova djeca nađu neke druge ljude koji će im biti ili privremeni ili stalni uzori ali i veoma slični njihovim roditeljima ili bar vrijednosnim sistemima koje njeguje primarna porodica.

Dok dijete raste uzori postaju i neke druge ličnosti koji i ne moraju imati karakteristike koje su njegovali roditelji. Mlad čovjek je uglavnom ambiciozan, željan razvijanja sopstvenog identiteta sa ciljem pronalaženja svog puta do sreće i uspjeha. Na tom putu pojavljuju se uzori koji sijaju svojom uspješnošću na polju nauke, ekonomije, umjetnosti ili glamuroznog hedonističkog stila života.

Kada govorimo o signalima kada bi roditelji trebali reagovati po pitanju odabira uzora svoga djeteta važno je znati da je ne postojanje uzora uvijek veći problem nego imanje nekog koji je u suprotnosti sa roditeljskim načelima. Ne postojanje uzora daje signal o inferiornoj i strukturalno depresivnoj ličnosti a ta postavka nije ni malo dobra za mladog čovjeka.

Kada govorimo o imanju uzora problem koji se javlja je ne poznavanje druge stane uspjeha. Kada mlada osoba ima za uzor nekog koga lično ne poznaje uvijek imamo potencijalni problem jer ne zna naličje njegove priče.  Iza svake uspješne osobe, na bilo kom polju da se ostvarila, stoji trnovit put. Mlada osoba nije u stanju da sagleda sve aspekte koje određeno ponašanje donosi i tu vidim dužnost roditelja da ih sa naličjem uspjeha upozna.

Ako govorimo o uspješnom naučniku rijetko ko govori o satima koje je on proveo čitajući i boraveći u, recimo, laboratoriji, koja nije toliko glamurozna kao moment prezentovanja dostignuća ili primanja nagrade.

Uspješni sportisti su uvijek uzor koji rijetko biva sniman na mukotrpnim jednoobraznim, taktičkim treninzima koji nisu ni nalik na takmičenja na kojim ih gledamo.

Sjajne zvijezde šou biznisa sa fotografija ne poručuju koliko su iscrpljujuće dijete i hiruški zahvati da bi tako izgledali, a da ne kažemo da jako malo slavnih ličnosti biva shvaćeno kada se usudi da priča o tome koliko im je kvalitet privatnog života narušen zbog medijske pažnje koju imaju.

A ako hoćete možemo da pomenemo i uzore u kriminalnim strukturama. Nekad mladi vide novac i moć koju taj isti novac donosi ali rijetko sagledaju činjenicu da ljudi koji žive van okvira zakona imaju probleme tokom spavanja, česte panične napade, osjećaj stalnog praćenja i proganjanja. Vrlo su nepovjerljivi prema ljudima, uglavnom su u lošim odnosima sa članovima svoje porodice, a često oko sebe imaju mnogo više lažnih prijatelja nego onih koji ih iskreno cijene i poštuju. Nerijetko takvi ljudi nemaju sposobnost trajnog odnosno dugoročnog povezivanja na emocionalno-tjelesno-erotskom nivou, te često mijenjaju partnere.

Greška je povjerovati im da su česte promjene partnera  proizišle iz hedonističkih pobuda uz objašnjenje da nezadovoljstvo erotskim kontaktom proizilazi iz zasićenosti sa partnerom, te je neophodna promjena da bi se erotična glad zadovoljila.  Prava istina je u tome da mentalno zrela i stabilna osoba uživa a i temelji svoju stabinost na funkcionalnim dugoročnim vezama, u oblasti kako porodičnih odnosa tako i emocionalno tjelesnih. Lično sam jedan od predstavnika teorije koja je mnogostruko dokazana u praksi da je  najsnažnije zadovoljenje erotske gladi kod mentalno stabilne ličnosti upravo u snažnoj povezanosti oba partnera koja nastaje dobrim poznavanjem i jakim povjerenjem.

Povjerenje je nešto što je veoma upitno u krugovima estradnog, kriminalnog ili javnog televiziskog  miljea te time potvrđujemo tvrdnju da su u psihloškom smislu osobe koje su uzori djeci iz ovih struktura veoma nestabilne a djeca kojima su oni uzori to i ne znaju jer vide samo njihovu jaču glamurozniju stranu (novac, silu, moć, oružje, skupocjena kola…)

Uvijek treba da se zabrinemo kada uzori koje naša djeca biraju izlaze iz okvira racionalne upotrebe sopstvenih sposobnosti  i mogućnosti. Svaki put kada dijete ima uzor koji lično nema priliku da upozna treba posvetiti posebnu pažnju tome da li je dijete razumjelo na koji način se dostižu uspjesi o kojima mašta. Visok stepen moralnosti je nekad bila kategorija koje se u  traženju uzora cijenila. Savremen koncept života veoma široko tumači moralnost i tu se djeci ostavlja mnogo prostora da razumiju i prihvate ili odbace neke obrasce ili ponašanja koja možda neće biti prihvatljiva sa stanovišta tradicionalnih porodičnih vrijednosti.

Uticaj savremenih medija je mnogo veći nego što je iko mogao da pretpostavi da će biti kada su nastajali. Nažalost, često niko nema kontrolu nad kvalitetom sadržaja, te poslednjih desetak godina imamo promovisanje vrijednosti koje nikada nijesu bile a i danas uglavnom njesu podržane od strane tradicionalnih, porodičnih vrijednosti. Da li će u budućnosti djeci uzori biti njihovi roditelji, srodnici, obrazovno slični ili oni koji se predstavljaju da su uspjeli u dostizanju hedonostičkog koncepta života ostaje nam da vidimo, ali lično ne vjerujem da će uticaj masovnih medija, koji nemaju cenzuru po pitanju kvalitetnog uticaja na formiranje ličnosti djeteta, oslabiti dok odrasli kojima je to posao ne odluče da nekim pojavama treba stati na kraj.

Ako već niste, pročitajte i prethodnu kolumnu Zašto obraćamo pažnju na loše vijesti više nego na dobre?

Radmila Stupar Đurišić rođena je u Novom Sadu 19179. godine. Diplomirala je na odsjeku za psihologiju 2001. godine, prva u generaciji. Udala se 2002. godine i postala Podgoričanka sa mjestom prebivališta na Zabjelu u Ulici 27. marta. Taj stan je još uvijek u vlasništvu porodice Đurišić. Privatnu praksu otpočinje 2009. u ambulanti Anima Medika na Zabjelu, gdje je i danas možete naći. Ime Minja Psihološkinja nastalo je usled potrebe pojavljivanja u dječijim emisijama i ubrzo je postalo sinonim za razdraganu psihološkinju koja uvijek ima spreman odgovor koji ne plaši nikoga i koji se ne plaši nikoga. Duh Zabjela, neustrašiv, ponosan, svojeglav, samostalan, sličan je njenoj energiji i filozofiji života. Ima muža, troje djecek, jednog psa, četiri knjižice i svoju igračku. Kao psiholog kognitivno-bihejvioralnog psihoterapijskog usmjerenja, evaluator u obrazovnom procesu i sudski vještak za oblast psihologije, u budućnosti će odgovarati na pitanja čitalaca Glasa Zabjela. Pitanja možete slati na: radmila.stupar.djurisic@gmail.com