Mišo Obradović: Gluma kao igra

Mišo Obradović
FOTO: Duško Miljanić

Sigurni smo da nije neophodno posebno predstavljati ionako prepoznatljivo lice. “Lokalni vampir”, “Iskra”, “Dojč kafe”, “Božićni ustanak” samo su neka od filmskih i televizijskih ostvarenja u kojima je zapaženu ulogu igrao glumac Mišo Obradović. Redovni posjetioci Crnogorskog narodnog pozorišta ga sigurno prepoznaju i kroz brojne uloge kao što je njegova omiljena, Podsekalnjikov u predstavi “Samoubica”, koju ste mogli gledati na Velikoj sceni. Našem nekadašnjem komšiji je, zahvaljujući inspirisanim nastupima na daskama koje život znače, nedavno uručena i Velika nagrada Crnogorskog narodnog pozorišta. Vrijeme da se naši čitaoci malo bolje upoznaju sa talentovanim, bivšim ali vječnim Zabjelčaninom.

Kako ste se odlučili za glumu, da li je Vaša profesija bila logičan slijed nekih prethodnih događaja i interesovanja ili ste se, kako se to često desi u životu, u glumi obreli sasvim slučajno?

Jedan dobar dio djetinjstva proveo sam snimajući kamerom skečeve ispred zgrade sa svojim društvom. Obožavali smo Nadrealiste i Zabjelo Republiku. Pokušavali smo da radimo nešto slično. Moja majka je pominjala da ću možda biti glumac. Ja sam ludio od toga, jer sam htio da budem muzičar i da imam bend. Onda sam na trećoj godini gimnazije od mog teča dobio kasetu na kojoj Rade Šerbedžija govori poeziju. To me toliko obuzelo da sam počeo da pišem poeziju i da idem u pozorište. Išao sam najčešće sam. Majka je opet znala da mi dobaci da ću možda biti glumac. I tada me to smaralo jer sam htio da budem pisac ili pjesnik. A onda sam, deset dana prije mature, otišao na premijeru predstave “Malograđani”. Sjećam se dobro tog trenutka. Mrak u sali, počinje predstava. Dva i nešto sata nevjerovatne magije. Izašao sam iz pozorišta i prvi put pomislio da bih možda mogao da se bavim glumom. Pred majkom sam to i promrmljao. Pomogla mi je da se informišem oko svega. Mjesec dana kasnije, upisao sam Akademiju umetnosti u Novom Sadu u klasi profesorice Vide Ognjenović.

Život glumca sigurno nije lak, kao što gledaoci obično misle. Pripremanje za svaku ulogu, pa njeno izvođenje sigurno zna da iscrpi i mentalnu i fizičku snagu. Kako teče Vaša priprema za neku od uloga i da li je zaista lako ili teško uživjeti se i dočarati neki lik?

Sa dramskim likovima je kao i sa ljudima u svakodnevnom životu. Morate ih razumjeti da biste znali ko su. I onda, uz pomoć vještine koju učite na akademiji, pokušavate da naselite sobom te likove. Ne postoji jedan obrazac po kojem pristupam radu na ulozi. Ali ono što je najvažnije je igra. Igra sa likom i sa samim sobom. Kad odgovorite na onih par osnovnih i najvažnijih pitanja u vezi sa nekim likom, ko je on, šta on radi, zašto to radi itd… onda možete da se igrate na razne načine. Nekad, recimo, mislim o tome koju muziku moj lik sluša i na osnovu toga nekad odredim ritam lika, ritam hodanja i ophođenja prema ljudima. Recimo, za lik Podsekaljnikova, kojeg sam poslednjeg radio, za predstavu “Samoubica”, čuo sam tango kao njegovu muziku. I onda sam ga pravio vrlo elegantnog u hodu i lakog, otvorenog za zagrljaj sa onim što mu ostali nude, spremnog da se prepusti svojim snovima i strastima. Međutim, to mu na kraju i dođe glave.

Mišo Obradović
FOTO: Duško Miljanić

Koja uloga Vam je do sada bila najteža i zašto? A koja Vam je najdraža?

Najviše sam se namučio sa likom Don Alonsa iz predstave “Don Žuan”. Nije to bio neki veliki prostor, ali jednostavno nije išlo. Znam šta bi trebalo, ali nikako to da pronađem u sebi. I tako evo osma sezona. Na kraju sam shvatio da je to jako dragocjeno iskustvo. Jer kad god idem da igram tu predstavu, ja se suočavam sa tim izazovom nedovršenog zadatka i pokušavam da odgovorim na njega. I to je jedno zanimljivo putovanje-lutanje. Par puta sam osjetio da sam na pravom putu, ali opet mi nešto izmakne. Najdraža mi je već pomenuti Podsekalnjikov jer sam tu najbolje osjetio radost stvaralaštva. A to je za mene najvažniji trenutak u pozorištu. Ništa ne može da se mjeri sa tim.

Da li je bilo projekata u koje niste ušli sa entuzijazmom već i sa dozom nesigurnosti, a kasnije se ispostavilo da je ta uloga bila baš za Vas?

Bilo je, kako da ne. I biće ih vjerovatno još.

Da li u Crnoj Gori jedan glumac može pristojno živjeti, imajući u vidu da su honorari glumaca u drugim zemljama mnogo veći?

Hm… Nezaposlen glumac koji nema puno angažmana jako teško živi. Nezaposlen glumac koji ima jako puno angažmana može da živi jako dobro, ali takvih je malo. Zaposlen glumac koji nema honorarnih poslova ne može sa pozorišnom platom da pregura mjesec. Zaposlen glumac koji i honorarno zarađuje može pristojno da živi, da nikome nije dužan i da povremeno otputuje negdje.

Upravo ste dobili Veliku nagradu Crnogorskog narodnog pozorišta. Umjesto uobičajenog pitanja – šta za Vas znači ova nagrada, mi ćemo biti malo direktniji i pitaćemo Vas – da li ste je očekivali? S obzirom na veliki broj projekata i angažovanja mi mislimo da je pošla u prave ruke.

Hvala Vam na takvom komentaru. Nisam je očekivao. Nekako mi je ona uvijek bila rezervisana za stvaraoce starijih generacija koji su mnogo duže tu. Ali kad gledam na ovu “moju” Veliku nagradu, shvatam da je to nagrada za cijelu jednu generaciju koja već deset godina nosi repertoar CNP-a. To je nas šest, sedam glumaca i glumica. I eto, sticajem okolnosti, ja sam drugi iz te generacije koji je dobija. Prije dvije godine dobila je Nada Vukčevic, I mislim da će se u narednim godinama nagraditi i ostali iz te ekipe, jer su ljudi koji vode naše pozorište prepoznali da smo stasali za velike zadatke, a kroz takve uloge se uspostavljate kao glumac. I onda ovakve nagrade postaju moguće.

Mišo Obradović
FOTO: Duško Miljanić

Znamo da ste do skoro bili naš komšija na Zabjelu. Da li je bilo lijepo živjeti na Zabjelu i da li biste se vratili u naš kraj? Pamtite li neku anegdotu iz perioda življenja u našem naselju?

Na Zabjelu sam podstanario u Zabjelskoj Vektri šest godina i bilo mi je prelijepo. Volim cijelu tu priču oko Zabjelo Republike, daje poseban duh kraju u kojem ljudi žive. Zabjelčani su neposredni i to mi se jako sviđa. Cijeli komšiluk bi mi na ulici, u samoposluzi, u teretani, komentarisao serije, filmove ili predstave u kojima igram. Znali su sa deset metara da me “prozovu” za seriju “Božićni ustanak”: ”Komšo, dobar si bio sinoć, iako si bjelaš”. Ili, recimo, jednom su dva momčića protrčala pored mene kao da bježe od nekoga. Posle deset metara se zaustavljaju i vraćaju do mene. Pitaju jesam li glumac. Ja kažem da jesam. Može li selfi? I pravimo mi selfi, kad iza ćoška izlijeću trojica koji ih izgleda jure. Zaskakaše: ”Fataj ih, evo ih!” Ova dvojica mi se zahvaljuju i nastavljaju da bježe. Bilo je svega. Ali moram da kažem nikad nijednu neprijatnost nisam doživio. Osim, kad sam doselio, drugi dan su mi skinuli antenu sa auta, ali na to gledam kao na pozajmicu. Kad sam selio sa Zabjela, Vule Marković, moj kolega i prijatelj, Zabjelčanin, mi je rekao: “Ćaki, jasno ti je da ti tamo neće bit ka na Zabjelu”.

Mišo Obradović
Privatna arhiva

Šta biste promijenili na Zabjelu?

Volio bih kad bi na Zabjelu napravili mali kulturni centar. Mala neka sala, kao Dodest recimo, da se prave male predstave, puštaju filmovi, prave tribine i večeri poezije. Tu bi se mogli organizovati i neki dječji sadržaji. Ili školice koje bi bile vezane za neke umjetničke tehnike, gluma, crtanje, sviranje… Pošto na Zabjelu ima dosta mojih kolega, znali smo da pričamo o tome kako bi trebalo praviti na Zabjelu ZDP – Zabjelsko dramsko pozorište.

Vaša supruga Kristina Stevović, takođe je uspješna glumica, da li je teško uskladiti obaveze kada se oba supružnika bave umjetničkim zanimanjem i kako vi u tome uspijevate?

Samo uz pomoć ljubavi. Ona vas oslobađa svih strahova i ograničenja. I onda je sve moguće.

Intervju je objavljen u petom broju časopisa Glas Zabjela, januara 2018. godine