Mladen Božović: Od školskog do Vemblija

Mladen Božović
Fotografiju priložio sagovornik

„Uvijek će mi ostati u sjećanju Vembli i 10. oktobar 2010. godine. Dok sam živ neću zaboraviti tu utakmicu. Engleski hram fudbala, 80.000 ljudi na tribinama. Vrhunska partija, kako za mene, tako i za cijelu ekipu. Ne postoji mjesto na kojem možeš bolje da predstaviš sebe i svoju zemlju.“

 

Ovo je samo jedan od mnogih blistavih trenutaka iz bogate karijere prvog golmana fudbalske reprezentacije Crne Gore, Mladena Božovića. Zabjelo, Budućnost, Partizan, Videoton, Kimik, četiri šampionske titule, tri kupa i dva superkupa nisu dovoljni da u potpunosti opišu Mladenovu fudbalsku avanturu, koju je započeo u našem komšiluku. „Mali golovi ispred zgrade obilježili su djetinjstvo svih nas iz Seljanke. To je bio filter koji si morao da prođeš i pokažeš se starijim momcima, da bi kasnije mogao da igraš preko ograde u školskom dvorištu, protiv ekipa iz drugih zgrada. To je bilo sjajno druženje, gdje se jako poštovao stariji.“ Miljenik navijača FK Zabjela, popularni Bonja, izdvojio je, pred sami finiš sezone, nekoliko trenutaka za razgovor sa nama, kako bi se osvrnuo na pređeni put od terena u školskom dvorištu OŠ „Oktoih“ do „Vemblija“ i dresa reprezentacije.

Fudbalski klub Zeta, za koji nastupaš, se trenutno bori za šansu da zaigra u Evropi. Kakva je atmosfera u klubu? Koliko si zadovoljan proteklom sezonom?

Protekla sezona je bila jako uspješna, kako za mene tako i za klub. Na pragu smo da izborimo Evropu što bi za nas predstavljalo veliku satisfakciju, s obzirom na to da nas je na polusezoni napustilo par iskusnijih igrača i uprava se odlučila da se osloni na igrače iz omladinske škole. Osvojili smo najviše bodova na terenu i da nije bilo kazne od 6 bodova, dva kola prije kraja, bili bi glavni favoriti za titulu. Što se mene lično tiče imao sam dobru sezonu, vratio sam se na gol reprezentacije, što mi je bio cilj kada sam se vratio iz inostranstva prosle godine.

Mladen Božović

 

Prije povratka u domovinu branio si boje inostranih klubova. Možeš li uporediti te uslove i iskustva sa domaćim, za naše čitaoce? Koliko se promijenio crnogorski fudbal otkad si se prvi put otisnuo u inostranstvo? Šta misliš da treba popraviti, šta nedostaje?

Jako je teško uporediti uslove u zemljama u kojima sam igrao i kod nas. Sve je na višem nivou kada su u pitanju profesionalizam, infrastruktura, finansije, medijsku propaćenost. Mnogo se više vodi računa o detaljima nego kod nas. Savez ulaže veliki trud kad je u pitanju infrastruktura i polako se stvari popravljaju, a što se tiče drugih stvari ne vidim neki napredak u odnosu na stanje kada sam otišao iz zemlje. Što se tiče kvaliteta lige on je na istom nivou kao u svim državama bivše Jugoslavije, s tim što se i dalje izdvajaju isti klubovi kao i nekad: Partizan, Zvezda, Dinamo…

Koliko je bilo teško uklopiti se u novu sredinu? Drugačija kultura, jezik i stil igre su sigurno bili prepreke.

U inostranstvo sam, uslovno rečeno, otišao dosta rano. Sa 19 godina sam proveo pola godine u Budućnosti iz Dobanovaca, niželigašu iz Srbije. Tu sam se „iskalio“, prvi put odvojio od kuće, pa mi je bilo lakše kada sam nekoliko godina kasnije opet došao u Srbiju, ali u Partizan, klub na mnogo višem nivou. Tamo sam proveo najljepše godine u svojoj karijeri i sve je išlo kako treba: 3 titule, 2 kupa, rekord bez primljenog gola… Kasnije sam i u Videotonu nastavio da se borim za vrh tabele. Osvojili smo titulu, kup, i sve je mnogo lakše kada imaš rezultate. Radio sam sa izuzetnim trenerima, među kojima bih izdvojio Paola Souzu i Slavišu Jokanovića, ail i sa igračima top klase: Jovetićem, Ljajićem, Krstajićem, Sašom Ilićem… Uz njih je bilo milina trenirati i igrati. U Videotonu sam imao sreće da je tim bio jugoslovenska „kolonija“ igrača pa mi nije bilo teško da se priviknem na jezik i kul- turu. Imali smo svoj ,,klan“ i provodili smo najviše vremena zajedno. U Rusiji je bilo najteže, ali su ljudi tamo slični nama, našem mentalitetu i ponašanju, pa sam se uklopio vrlo brzo.

Nakon sjajnih partija u dresu reprezentacije, brojni mediji su te povezivali sa engleskim premijerligašima. Koliko je bilo istine u tome i zašto nije ostvaren transfer?

Nakon sjajne partije na Vembliju, postojali su kontakti premijerligaša, ali je uvijek nešto nedostajalo da se to završi do kraja. Ostaje žal jer je san svakog profesionalnog fudbalera da zaigra u najboljoj ligi na svijetu.

Mladen Božović

Šta misliš o šansama crnogorske reprezentacije da se kvalifikuje za predstojeće Svjetsko prvenstvo u Rusiji?

Što se tiče šansi da se plasiramo na SP kao prvi u grupi, jako teško. Poljaci su apsolutni favoriti da u Rusiju otputuju direktno iz grupe. Što se tiče baraža, mislim da je sve na nama. Idemo meč po meč, svaki je utakmica za sebe. Prva u nizu je Jermenija. Svi očekujemo pobjedu, iako neće biti nimalo lako, ali daćemo sve od sebe. „Dužni“ su nam. Ako uspijemo da ih savladamo, mislim da smo glavni favoriti za baraž, jer nam sve ekipe sa kojima se borimo dolaze kući. Pred našom publikom ne možemo imati alibi, samo pobjede dolaze u obzir. Dance smo savladali u gostima, Rumunima uzeli bod, ali, nažalost, sve zakomplikovalli porazom u Jerevanu. Protiv Poljaka, realno gledano, nije bila utakmica „za vađenje“, iako ni u njoj nismo bili u podređenom položaju. Imali smo svoje šanse.

Sigurno nije lako braniti mrežu od fudbalera svjetske klase, poput Mkitarijana i Levandovskog. Kako bi ocijenio svoje nastupe protiv Jermenije i Poljske? Da li bi nešto promijenio iz ove perspektive?

Ni u jednoj utakmici nije lako držati koncetraciju svih 90 minuta, bez obzira o kojoj se ekipi ili igračima radi. Iz ove perspektive, imao sam svojih propusta, ali to je fudbal i to je nešto što je potpuno normalno. Treba se truditi da toga bude što manje i učiti na greškama. Mkitarijan i Levandovski su igrači koji nastupaju na najvišem mogućem nivou i od njih uvijek vreba najveća opasnost, ali nikad nijednog igrača ne treba olako doživljavati. Na svakog treba obratiti posebnu pažnju.

Koju utakmicu najbolje pamtiš i zašto? Kojeg napadača si se najviše ,,plašio” u svojoj karijeri?

Uvijek će mi ostati u sjećanju Vembli i 10. oktobar 2010. godine. Dok sam živ neću zaboraviti tu utakmicu. Engleski hram fudbala, 80.000 ljudi na tribinama. Vrhunska partija, kako za mene, tako i za cijelu ekipu. Ne postoji mjesto na kojem možeš bolje da predstaviš sebe i svoju zemlju. I dan danas me najviše ljudi poistovjećuje sa tim mečom i to je nešto što će me sigurno pratiti kroz cijeli život. A branio sam protiv puno vrhunskih igrača: Ibrahimovića, Levandovskog, Runija, Bejla, Ševčenka… I za svakog sam imao posebnu pripremu prije meča. Sa njima nema opuštanja niti jednog minuta jer kažnjavaju svaki trenutak nepažnje.

Mladi golmani se ugledaju na tebe. Prešao si veliki put od republičke lige do dresa reprezentacije. Koliko je bilo teško i kakav je osjećaj igrati za reprezentaciju?

Da bi se došlo do dresa ,,A reprezentacije” mora da se pređe jako trnovit put. Bilo je jako teško. Bila je potrebna jaka volja i veliko odricanje. U mlađim kategorijama često upitaš sebe da li je sve ovo vrijedno tuda. Puno talentovanih igrača se u tim trenucima odluči da prekine da se bavi fudbalom. Imao sam i ja takvih trenutaka, ali danas mi je drago što sam bio uporan i što imam tu čast da već 10 godina budem član ,,A” selekcije svoje zemlje. To je neopisiv osjećaj i posebno zadovoljstvo. Kad igraš za klub, ti si surovi profesionalac. Tu nema prostora za velike emocije. Porazi i pobjede se brzo zaboravljaju. U reprezentaciji je mnogo drugačije. Svaki meč ima posebni naboj i posebno se pamti.

Mnogi od nas te pamte u zabjelskom dresu, ali malo je poznato da je sve počelo u našem komšiluku. Kako i gdje si napravio svoje prve fudbalske korake? Kakva te sjećanja vežu za taj period?

Prve fudbalske korake sam napravio sa 9 godina u Fudbalskom klubu Zabjelo. Društvo iz mog odjeljenja je imalo ritual. Svakog dana je bio obavezan fudbal u dvorištu OŠ ,,Oktoih”, prije ili poslije časova. To nam je bila glavna razonoda. Jedan od drugova bio je Vučko Tiodorović, koji me jednog dana pozvao da pođem sa njim na fudbalski trening, na koji je onpočeo da ide nekoliko dana ranije. I tako je sve počelo. To je bio jako bezbrižan period. Sve osim fudbala nam je bilo u drugom planu. Igralo se na parkingu svake zgrade, u dvorištu škole, na livadi… Neuporedivo više nego što to vidimo danas. Vrlo rado se sjetim turnira u školskom, protiv Lamela, Drpljanke, Lepe Brene

Mladen Božović
Privatna arhiva

 

Prije skoro dvije decenije tresao si mreže golića na parkingu ispred zgrade Seljanke. Činilo se da imaš napadačkog potencijala. Zašto si se odlučio za poziciju golmana?

Mali golovi ispred zgrade obilježili su djetinstvo svih nas iz Seljanke. To je bio filter u kojem si morao da se pokažeš se starijim momcima, da bi kasnije mogao da igraš preko ograde u školskom dvorištu, protiv ekipa iz drugih zgrada. To je bilo sjajno druženje, gdje se jako poštovao stariji. Nerijetko smo skupljali lopte i donosili vodu igračima. Bilo nam je zadovoljstvo. Ja sam uvijek volio da igram naprijed i da dajem golove. Nikad u tom periodu nisam volio da branim, ali sam morao slušati starije i često sam stajao na golu. I dan danas u opuštenom treningu volim da se „ušpicam“. Mislim da sam imao šlifa i da budem napadač, sigurno ne bih pogriješio da sam izabrao tu poziciju. Za golmana sam se opredijelio najviše zbog konstitucije. Tadašnji trener, Željko Rajković, na prvom treningu je procijenio da bi mi ta pozicija najbolje odgovarala i ispostavilo se da nije pogriješio.

Koliko si danas vezan za Zabjelo?

Ako odrasteš na Zabjelu, teško je ne ostati vezan za njega. Iako već duže vrijeme, od odlaska u inostranstvo, ne živim na Zabjelu, uvijek sam od brata imao informaciju o svemu što se dešava ispred zgrade i u kvartu, iako nije više živo kao u vremenu kad smo bili djeca. Danas se jako brzo živi i kad si profesionalni sportista nemaš puno vremena za neke stvari koje bio volio da radiš. I danas bih sa zadovoljstvom odigrao partiju „na male“ kod zgrade, ali nažalost nema više ni golova, ni terena. Sad to služi isključivo za parkiranje. Ipak, naselje i fudbalski klub Zabjelo će uvijek biti dio mene i ja dio njega, gdje god se nalazio.

Šta je po tebi ono što čini dobrog golmana?

Golmanska pozicija je najteža pozicija u fudbalu. Svaka greška se vidi golim okom i nema ko da te ispravi. Napadač može da promaši pet zicera, a da u šestom postigne gol i sve se zaboravlja. Golman nema pravo na grešku. U modernom fudbalu golman mora znati i sa loptom u nogama, kao i što zna da brani. Mnogo se više koristi u građenju igre, uvijek mora biti maksimalno skoncetrisan i fokusiran na igru. Manuel Nojer je najbolji primjer modernog golmana koji nerijetko presijeca napade protivnika na 40 metara od gola, savršeno igra nogom i uvijek je tu kao treći bek.

 

Mladen Božović

Za kraj, poruka budućim golmanima?

Nikad ne odustaj. Samo radom, upornošću i zalaganjem ćeš postajati sve bolji i kad-tad će se taj trud isplatiti. Nikad ne gubi vjeru u sebe, pa i kad nisi u prvom planu kod trenera. Sasvim je normalno da se određeni period provede i na klupi, čak i na tribinama. To ne smije da te obeshrabri već samo dodatno motiviše za još jači i predaniji rad. Mislim da se u Crnoj Gori ne poklanja dovoljna pažnja mladim golmanima i radu sa njima. Treba što prije povesti računa o tome.

Intervju je objavljen u trećem broju časopisa Glas Zabjela, maja 2017. godine