Zabjelo Republika je ideja za koju svaki Podgoričanin zna, a nije malo onih koji su za nju čuli i u drugim gradovima širom Crne Gore. Zabjelčani često s ponosom ističu “državnost” svog naselja, ali malo je onih koji su stvarno upućeni i u porijeklo ove ideje koja je, čini se zauvijek i naizgled pretenciozno, “izdigla” naš komšiluk iznad ostalih podgoričkih naselja.
Ipak, cilj nikad nije bio pretjerani lokal-patriotizam ni prividni građanski elitizam. Tako nešto ne priliči Zabjelu, a ne bi bilo ni održivo. O ljubavi prema našem naselju i korijenima Republike razgovarali smo sa jednim od pionira ovog pokreta. Zoran Bojović je jedno od imena koja će zauvijek ostati nerazdvojiva od ideje nezavisnog Zabjela. Iako su prošle decenije, a život ga odveo ozbiljnijim, ali podjednako kreativnim i društveno-angažovanim putem, i to preko zabjelskih granica, Zoran se, sa vješto prikrivenom nostalgijom, prisjeća samog početka, ali i drugih sudbonosnih trenutaka iz zabjelske istorije.
Razgovarajući sa Zoranom, nismo odoljeli utisku da Zabjelo Republika može da predstavlja i nešto više, ali i dublje, od šmekerskog imidža i neporecivih obrisa subkulture. Jasno je da ova ideja ima potencijal da postane aktivistički okvir kojem sami građani tek treba da daju sadržaj, ali i vrijednost.
Početkom 90-ih godina prošlog vijeka umnožena ološ iz napaljenih, primitivnih južnoslovenskih plemena složno su, na svim nivoima, počela razbijati Jugoslaviju. Iako srednjoškolci, nismo se željeli poistovjetiti sa tim hordama zla, pogotovo kada su nas bukvalno iz srednje škole slali da oblačimo maskirne uniforme. Na tom prkosu je 12. septembra 1991. godine, ispred zgrade Devet Jugovića proglašena Republika Zabjelo.
Pored mene, tom historijskom činu ogroman doprinos su dali Lazar Čečović, Momčilo Milović, Saša Gilić, Miško Janjušević (generacija rođena u prvoj polovini 70-ih), a kasnije i mnogi drugi Zabjelčani. Bio je to naš odgovor na užas velikonacionalnih gadosti, na dno malograđanskih strasti. Sazrijevanju ove ideje doprinijeli su i Zabjelčani okupljeni u organizaciji “Studeks”, krajem 80-ih.
Za boje zabjelske zastave odabrali smo sivu i zelenu. Sive su naše zabjelske zgrade, a zelene, tada još prostrane livade, Ljubović i Dajbabe. Prvi grb je bio prazni kontejner, sa gomilama smeća okolo i crknutom mačkom. U vijencu murvinih grana. Ugledajući se na metodologije stvaranja okolnih naciona, i mi smo “dokumentovano” potvrđivali svoju autohtonost i teritorijalni integritet: u skrovitim pećinama Ljubovića, jednog maglovitog praskozorja 93-će, pronašli smo prastari sarkofag od plemenitog murvinog drveta, sa gomilom starih spisa. U jednom od njih, piše na zaboravljenoj zabjelčici, da su svi Zabjelčani od praoca Zaba i pramajke Zabe, i to da su Zabjelom tokom srednjovjekovlja dugo vladale dinastije Masaka i Murvića, pa rat plemena Bicepsa i Tricepsa zbog prelijepe Danijele (Lele)… I tako je počeo pokret Zabjelo Republika.
Nakon gostovanja na radiju Antena M, septembra 1994. god. pokret postaje popularan. U časopisu “Omladinski grafiti” oktobra te godine, objavljene su debitantske 4 strane “Republike Zabjelo”, počeli smo sa navijanjem na stadionu Titexa i Zabjela… proslavljali godišnjice pokreta. Na utakmici Bokelj-Zabjelo, 12. 9. 1996. u Kotoru, proslavili smo, goli i mokri do pasa, 5 godina Republike. Iako je pljuštala kiša cijelo vrijeme, mahnito smo navijali bez prestanka nekoliko sati. Skoro sve zabjelske navijačke pjesme ispjevane su prvi put tog nezaboravnog dana.
Jasno je da je glavno „oružje“ bila dobra zabava kroz autentičan i kreativan humor. Može li se reći da je upravo taj humor poslužio kao temelj specifičnoj subkulturi kakvu ne možemo naći u drugim gradovima Crne Gore?
Da, uspjeli smo da autentični zabjelski humor učinimo popularnim. U stvari, radi se o specifičnom zabjelskom žargonu koji je skoro pa isti i u ostalim djelovima grada, a mi smo uspjeli da ga kroz radijske i TV forme učinimo duhovitim i zanimljivim. Pogotovo u novogodišnjim (RTCG) TV emisijama „Zabjelo Republika“ (1999, 2000 i 2001). Saša Radović i ja smo u tim emisijama, kroz priču o Zabjelu, skenirali širi društveni ambijent i kroz smijeh se „obračunali“ sa mnogim pojavama i situacijama koje su nam se, kao mladim ljudima, činili presmiješnim, apsurdnim i nenormalnim.
Toliko su te emisije bile popularne da se i danas, evo 20 godina od emitovanja, nerijetko događa da nas ljudi prepoznaju, imitiraju, citiraju… Nakon tih emisija, pokret Zabjelo Republika postaje dominantan, a ostatak Zabjela se počinje definitivno identifikovati sa idejom Republike. Od tada, Zabjelčani postaju viša kasta. Takođe, tih godina (1999. – 2001.) na radiju „Free Montenegro“, uređivao sam emisiju posvećenu Republici Zabjelo.
Između ostalog, oko 25 zabjelskih ekipa je predstavljalo svoje političke stranke: „Liberalni savez Zabjela i Brda“, „Zabjelska ljevica i desnica – kroše!“, itd, simulirajući parlamentarni život na Zabjelu. Drago mi je da su sve te emisije sačuvane i arhivirane. I kao kruna tog nadahnuća, 2004. godine sam napravio igrani film “Zlatne čaklje” u kojem je naša zabjelska domovina najzad oslobođena od zla.
Zašto je Zabjelo – Republika?
Pored navedenih uzroka koji su doveli do formiranja Republike Zabjelo u XX vijeku, možemo argumentovati i našu prostornu autohtonost. Zvanično, Zabjelo je staroslovenski toponim iz ranog srednjeg vijeka i označava teritoriju na kojoj je zabranjen lov za šire narodne mase i zabranjeno korišćenje zemljišta za ispašu i obrađivanje. Iz toga je izve- dena kovanica – zabranjeno za jelo, zabjelo. Dakle, u pitanju je najljepši, najprirodniji komad zemljišta koji je služio vlasteli za uživanje, u tada najpopularnijoj zabavi, lovu na brojnu divljač.
Geolozi su dokazali da je najplodnije zemljište u prostranoj Zetsko-bjelopavlićkoj kotlini upravo na južnim stranama dolomitskih (krečnjačkih) humki (brda). Skoro pa polovina Zabjela pripada upravo toj južnoj strani Ljubovića i Dajbaba. Dakle, radi se o najljepšem komadu zemljišta na nekoj teritoriji. Dalje, Zabjelo je omeđeno Ljubovićem i Pobrežjem na sjeveru, Moračom na zapadu i Dajbabama na jugu. Rijetko ćete naći tako jasne geomorfološke odrednice jednog područja.
Na Dajbabama su jasno uočljive fortifikacione linije, ostaci neke tvrđave i to na nekoliko mjesta, Ljubović je takođe prepun kamenih gomila, o Crkvi na vrhu brda se ne priča, a o epohalnim pronalascima prilikom kopanja temelja za „Splićanku“ nekom drugom prilikom. Zašto su jednog memljivog novembra 1982. godine, desetak smorenih radnika OGP-a, iz dvorišne strane Pamučne zgrade, žurno iznijeli i navrat – nanos utovarivali na rasklimane Tamiće – na nekakvih 100-tinu statua iz stare zabjelske antike?! Čemu sve to? Dokle, brate?! I onda ih bačili u korito Morače, nizvodno od Bećove plaže… Alo… Istorija se uvijek nanovo piše tako da je pitanje decenija pred nama kada ćemo u rukama listati knjigu „Dugo skrivana istorija Zabjela“.
Ipak, Zabjelo Republika je ostavila značajan trag u svijesti lokalnog stanovništva. Kako vidite tu ideju danas?
Dobro je da danas ogromna većina Zabjelčana sa ponosom ističe svoju pripadnost našem malom, ali pečobraznom i unikatnom nacionu. Još kada bi svoj zabjelizam pretočili u normalna, humana djela… Nije zabjelizam bjesomučno dizanje utega i prenapuhavanje (šifonjerisanje) bicepsa i tricepsa, nije zabjelizam ni “zgubidanisanje” ispred zgrada i u kafanama, a pogotovo nije zabjelizam danonoćno iščekivanje rezultata u kladionicama. Zabjelizam je kada pomogneš ostarjeloj teta komšinici da iznese smeće do kontejnera, zabjelizam je kada nakon dva kruga oko Ljubovića zagrliš jednu jedinu preostalu murvu u podnožju, legneš i poljubiš livadu, zabjelizam je kada otvoriš prozore i nadišeš se zabjelskog vazduha (opsuj KAP, normalno je), zabjelizam je kada pokupiš smeće ispred ulaza….
Predlagali smo krajem 90-ih da se, kao obavezan predmet u 4. i 5. razredu zabjelskih osnovnih škola, uvede Zabjelizam jer naša djeca nemaju pojma o zabjelskoj flori, fauni, zgradama, legendama… Pokupili smo taj prostački način razmišljanja iz bližeg okruženja po kojem je svaki vid entuzijazma i empatije okarakterisan kao: “o, kako je ovaj prska!” E, kada su najpametniji i najbolji među nama “prsli” – onda je jasno u kojem vremenu živimo i kuda idemo.
U poslednje vrijeme, Zabjelčani pokazuju da itekako brinu o svom naselju. Može li zabjelska „država“ poslužiti kao podsticaj građanskom aktivizmu usmjerenom ka uređivanju i jačanju zajednice na lokalnom nivou?
Upravo je ideja Republike Zabjelo nastala iz potrebe da se stvari mogu i moraju mijenjati na bolje. I to prvo na, naravno, lokalnom nivou. Jer kako možete pričati o bilo čemu kada je kontejner ispred vašeg ulaza zapaljen? I tako zapaljen satima truje zgradu sa desetak ulaza, a da se ne pojavi jedan majčin sin tzv. heroj sa dva puta po 5 litara vode i ugasi tu otrovnu gubu. Sredine u kojima nema građanskog aktivizma su osuđene na hronični provincijalizam, bolnu apatiju…
Zato nam je danas Zabjelo tu đe jeste: centar Zabjela (liše Dečinog murala) nikada nije bio grđi, ulica Radosava Burića rekonstruisana bez ijednog jedinog stabla, livade ispod Ljubovića nestaju zarad apetita betonskih lobija, šire se naselja prenatrpanih zgradurina… i ukoliko ne dođe do buđenja građana tj. do njihovog aktivnog učešća u procesima donošenja odluka, biće kasno – Zabjelo će se pretvoriti u pregrdno, periferno naselje u kojem dominiraju betonske spavaonice. Plodna zabjelska zemlja pretvara se u konglomerat jeftinih nehumanih i zbijenih zgrada, bez parkova, vrtića i igrališta. Taj proces staroaerodromizacije prijeti da trajno unakazi naše jedino Zabjelo.
Može li biti da ovaj zabjelski sentiment pruža upravo kanal društveno-odgovornoj energiji koji može poslužiti kao spona između građana i opštinskih organa, i na kraju biti od koristi za naše društvo? Kako biste opisali dosadašnji odnos opštinskih organa i „republike“?
Iako smo već punih 28 godina nezavisni, na svom autohtonom tlu, Zabjelo danas dijeli sudbinu onih djelova grada koji se iz neznanih razloga tretiraju kao periferija. Mnogo smo puta apelovali i pisali, predlagali i javno istupali da se ne radi ovo što se sada radi od Zabjela. Ali, nema te toliko loše uprave grada koliko građani mogu biti apatični i nezinteresovani za život van sopstvenih anala. Od građana sve zavisi. E, druga je stvar što je ogromna većina naših zabjelskih sunarodnika “progutala” jeftine spinove crnogorsko-srpskih političkih igara bez granica i tako postala paralisana za svaki vid zajedničkog djelovanja. Tako utrnuli, ne mogu pomoći ni sebi, a kamo li Zabjelu. Ipak, nikada nije kasno da se počne sa konkretnim djelovanjem.
NVO Zabjelo Republika postoji i dan danas. Jedan od tekućih projekata je Smotra alternativnog kratkog filma “AVI Fest”. O kakvom se projektu radi i da li su u planu i neke druge aktivnosti?
Da, organizacija postoji. Doduše, zagazili smo u petu deceniju života, pa što zbog roditeljskih obaveza ili što su mnogi od nas su u bračnim angažmanima sa nezabjelskim odivama (što ćeš, desi se!) ili zbog činjenice da živimo van granica Zabjela – u tzv. di- jaspori (na nekih 1,5 km vazdušne linije od vrha Ljubovića) – nemamo baš puno vremena da se, kao nekada, posvetimo aktuelnim zabjelskim izazovima i problemima. Nadamo se da će iz novih generacija Zabjelčana izbiti kreativne persone koje će nastaviti sa promocijom Republike i Zabjelizma.
Krajem ove godine će se 14. put održati AVIfest, festival namijenjen filmskom/video autorima koji su lišeni komercijale i smarajući šablona toliko sveprisutnih u našoj kinematografiji. U planu je da uskoro postavimo sajt organizacije sa svim dosadašnjim projektima, a bilo ih je mnogo u ovih 28 godina.
Zabjelo Republika je u prošlosti objavljivala i Murvin list, zabjelsku novinu iz čije arhive smo i u našem časopisu objavljivali zanimljivosti. Možete li uporediti Murvin list i Glas Zabjela? Šta mislite o našem časopisu, sad već portalu?
“Murvin list” je, sada već daleke 2003. bio jedan jedini novinski list u okviru tadašnje dnevne novine “Publika”. Izašlo je 16 brojeva. Pored afirmacije zabjelskih živih legendi, bavili smo se i rafiniranim zabjelizmom. “Glas Zabjela” je pravo osvježenje za sve naše sunarodnike i nadam se da je početak jedne ozbiljne i dugovječne priče.
Kako vidite Republiku Zabjelo u budućnosti?
Volio bih da na 50. rođendan Republike Zabjelo (2041. godine) sjedim sa par zabjelskih prijatelja na vrhu bujne, pošumljene Dajbabske gore, u nekom zabvidikovac bar-u. Gledamo prema jedinom Zabjelu i vidimo kako se na krovovima naših zgrada zelene vrtovi. U prostranim parkovima uživaju djeca i stariji, čisto je, svježe i prijatno. Svuda su krošnje bujnih stabala. Rijetki električni automobili nečujno lebde iznad ulica.
Dolazi konobar (polurobot) i pita što pijemo. “Ada, četiri točena “Zabjelski velmoža” sa ekstraktom murve, dako zapamtiš više?!” – reći će jedan od nas. I sve to plaćamo sa 2 zipca (zabjelska valuta). Potom starački gunđamo kako je voz u metrou od Trgovinske do Lamela kasnio punih 16 sekundi, a jedan od nas kaže da nam tako i treba kad ne koristimo novi koridor za teleportaciju Ljubović–Lamele.
Potom, u daljini, na sjeveru, u koritu Morače, primjećujemo na hiljade čeških turista kako uživaju u čistoj Morači, spuštajući se brzacima prema Dahni. Na vrhu Ljubovića je rekonstruisani, veličanstveni dvorac iz doba dinastije Masaka. I tako, dok ispijamo zabjelsko pivo i pretresamo svakidašnje teme, dišemo čist zabjelski vazduh i nazdravljamo za 50. rođendan Republike Zabjelo.
Intervju je prvi put objavljen u četvrtom izdanju časopisa Glas Zabjela, septembra 2017. godine.
