Na “Krovu svijeta” pronašao Crnu Goru

Na
Srećko Tadić

Srećko Tadić je 52-godišnji član stare garde Zabjelčana koji su 90-ih godina udarili temelje našoj Republici. Inače fotograf, snimatelj, di-džej i ugostitelj, Srećko je razumljivo ponosan na svoje ionako očigledne afinitete ka kreativnom. Kao fotograf, sarađivao je sa brojnim jugoslovenskim novinama i časopisima, a pred kamerom su mu redovno pozirali poznati muzičari i manekenke iz regiona. Radio je i na nekoliko filmskih projekata i član je Udruženja filmskih radnika. U gradu je poznat i kao di-džej ali i nekadašnji domaćin popularnih podgoričkih lokala.

Ipak, Srećkovi poslovni poduhvati i umjetnička karijera nisu bili glavni povod kojim nas je naš komšija ugostio jednog kišnog zabjelskog popodneva. Naime, Srećko je 1996. godine bio član jugoslovenske ekspedicije koja je krenula u pohod na Mont Everest. Dobro ste pročitali, Zabjelčanin na „Krovu svijeta”! Iako ekspedicija nije uspjela da se uspenje do samog vrha, a Srećko nije bio ovlašćen da ih prati baš do najvećih visina, u razgovoru sa nama je uspio da nam prenese snažne i jedinstvene utiske i iskustva koje mu je donijela ova avantura, a kojima ne može da se pohvali niko drugi na Zabjelu, a ni šire.

Na "Krovu svijeta" pronašao Crnu Goru
Pozdrav šerpasa sa Himalaja FOTO: Srećko Tadić

 

Fotografski geni i život na Zabjelu

Sve do 90-ih godina bio sam modni fotograf. Do tad sam fotografisao manekenke, bendove i kad to više nije bilo interesantno odložio sam fotoaparat i radio samo kao snimatelj. Jedan period sam bio snimatelj u RTCG. Radio sam i filmske projekte, jer ako si fotograf praktično možeš biti i snimatelj. Inače, otac mi je bio fotograf i snimatelj pa sam te stvari učio u kući. Za vrijeme rata i svih onih ludosti povukao sam se iz novina i posvetio se kameri, a inače sam se bavio i di-džejingom. Držao sam kafane i klubove, bio sam aktivan na više polja, ali fotografiju nikad nisam u potpunosti zapostavio.

U to vrijeme je i nastala ideja nezavisnog Zabjela. Za vrijeme rata po Hrvatskoj su nicale tzv. SAO – srpske autonomne oblasti, pa smo se i mi tako izrazili „sve bih dao da sam ZAO“ (zabjelska autonomna oblast). Nakon toga shvatili smo da je najbolje da budemo republika. Zabjelo je inače oduvijek bilo avangarda Podgorice bez obzira na predrasude i ono što bi rekli ljudi iz drugih naselja. Koča i Srđa Pavlović, Sejdo Alilaj, Miško Đukić, Šule i Miško Jovović, Dejo Orlandić, Mili Mandić, to je bila ekipa iz kvarta koja se zabavljala ovom idejom u tim mračnim vremenima. Imali smo raketnu industriju – 19. decembar, tekstilnu industriju – Titeks, imali smo i izlaz na Moraču itd. To je bila interesantna priča i drago mi je da se kasnije nastavila.

Tada nismo imali gdje da izlazimo pa smo išli u DODEST, današnji KIC. Tamo se skupljala kreativna omladina i tako smo počeli da pišemo i predstave, pa smo imali i bend Mozak Eliminator, pa onda istoimenu radio emisiju. Jednostavno, stvaralo se. Još u to vrijeme. Na ulazu u nacionalni park na Himalajima postoji jedna kamena ploča sa natpisima u sanskritu, a blizu te stijene dogurana je još jedna stijena gdje bi se posjetioci potpisivali.  Ta stijena je puna imena i natpisa ljudi iz svih djelova svijeta pa sam i ja iskoristio priliku i potpisao se zelenim markerom Srećko – Zabjelo. Kasnije me jedan beogradski alpinista pitao za to i smijali smo se zajedno kad je shvatio da sam to bio ja. Tako da, eto, i tamo smo stigli!

Zov avanture

Moj otac, Milun Tadić je nekad sarađivao sa Gorskom službom spasavanja „Javorak“ iz Nikšića. Ja sam tada, što se tiče fotografije i snimanja, bio slobodnjak, radio sam honorarno. Kada je moj otac već bio u godinama, 1996. godine, dobio sam njihov poziv da se, umjesto njega, kao fotograf i snimatelj, pridružim ekspediciji koja će pokušati da osvoji Mont Everest. U to vrijeme sam otvorio kafanu i počeo da se bavim tim poslom, pa to i nije bio najbolji trenutak za tu ponudu, ali sam prihvatio i nisam se pokajao. To je tada bila jugoslovenska ekspedicija. Veći dio ekspedicije su činili članovi „Javorka“, a bilo je i 2-3 člana iz Srbije. Do tad nisam imao nikakvo iskustvo sa tim vidom rekreacije, a kamo li sporta. Dakle, ja sam sam sa podgoričkog asfalta bukvalno pošao da spavam 2 mjeseca na ledu. Ipak, fotografski i snimateljski nagon pruža određeni adrenalin, naročito u takvim situacijama.

Na "Krovu svijeta" pronašao Crnu Goru
taiwanziyouxingqianzheng.info

 

Mislim da sam ja jedan od najnespremnijih ljudi koji su ikad pošli gore i proveli dva mjeseca u baznom kampu na visini od 5600m. Moram se pohvaliti da sam od doktora dobio sve desetke i da me niđe nisu čekali, niti morali da mi nose stvari, što je bilo jako važno, jer nisam usporavao ekspediciju. Čak je bilo i nekih internih opklada o tome do koje visine ću se popeti bez tuđe pomoći i najveća visina koju su očekivali bila je 3800m, a morao sam se popeti na 5600m, htio ne htio. Toliko metara visine iznosi vrh Kala Patar odakle imate panoramu i pogled na Mont Everest. To je jedino mjesto odakle se može normalno snimiti, ako ne iz vazduha. Tu sam prvi put osjetio i visinsku bolest, veliku glavobolju koja je srećom kratko trajala i uspio sam to da izguram a da me niđe ne čekaju.

Na "Krovu svijeta" pronašao Crnu Goru
FOTO: Srećko Tadić

 

Stigao sam blizu 6000m gdje počinje zabranjena zona, jer sam od nepalske vlasti dobio dozvolu samo do Kala Patara. Preko toga se plaćaju posebne penjačke dozvole za osvajanje himalajskih vrhova. Nekako sam uspio da se prošvercujem jer su me alpinisti poveli sa sobom. Tako da sam i tu položio test. Čak sam ih slučajno i uvrijedio jer sam na toj visini zapalio cigar. Kasnije su se neki alpinisti žalili da sam nepristojan zbog toga, pa me vođa ekspedicije upozorio da to ne ponavljam. Tad smo bili na ledopadu, najopasnijem dijelu Mont Everesta, vrh glečera Kombo, gdje je penjanje najopasnije. U svakom trenutku tlo pod nogama može da pukne i rizik je veliki. Nisam znao gdje sam i nisam imao pojam o riziku i strahu. Imao sam sreću i jako dobru ekipu, strašne momke koje sam upoznao ranije još dok smo bili u putu ka Indiji i Nepalu.

Sletjeli smo na 2200m i odatle smo sledećih 12 dana osvajali nove visine. To je taktički jako dobro odrađeno jer se organizam aklimatizuje. Sve je organizovano vrlo stručno i odgovorno jer smo se svi adaptirali. Bila je recimo i jedna južnoafrička ekspedicija koja se prepolovila na 4000m, jer nisu mogli svi da idu dalje. Rekli su da su se 10 godina spremali za to ali i to je dokaz da sve zavisi od trenutka i kako se organizam prilagodi toj visini. Imali smo zvaničnog ljekara Obrada Vukadinovića koji je pomagao svima nama ali i ostalim alpinistima iz drugih država u baznom kampu.

Na "Krovu svijeta" pronašao Crnu Goru
FOTO: Srećko Tadić

 

Izazovi i iskušenja

Za mene lično najteži trenutak je bio kad sam se približavao baznom kampu. Zbog neiskustva uzeo sam pogrešne cipele, teže gojzerice. To me fizički izmorilo tog dana i zadnjih pola sata hoda mi je bilo jako teško i naporno pa sam zaostajao. Bilo je ipak i šala na taj račun jer ja nikom nisam dao da mi nosi opremu do tad. Ostalo je bilo još nekih 200m i ja sam sjeo na kamen pa se dvoje alpinista vratilo po mene. Nisam dao da mi olakšavaju ali su insistirali. Jedan je uzeo kameru, drugi ruksak. Meni je to bilo ogromno olakšanje. Istog momenta kad su uzeli stvari počeli su da se šale: „Znao sam da ćemo morati da ga nosimo.“ Tih 200 metara me koštalo tih prozivki, ali to je, naravno, sve bilo u dobrom duhu.

Prvi put kad sam osjetio opasnost bilo je kad smo osjetili da trese iznad nas. Čuli smo veliku buku i tek onda ugledali lavinu negdje oko 4 ujutru. Cijeli kamp je izašao i u tom trenutku smo se osjećali nemoćno. Ako krene da se svali na nas, tu nema spasa. Krenula je manja lavina ali se srećom zaustavila, inače ne bismo imali šanse, svi bismo izginuli. Bilo je jako napeto. U tim trenucima nepalski šerpasi koji su nam pomagali su izašli iz kampa i počeli da izgovaraju molitve na njihovom jeziku. To je, eto, da kažem, doprinijelo dramatičnom utisku, ali, srećom, sve se dobro završilo.

Na "Krovu svijeta" pronašao Crnu Goru
Mont Everest

 

Te godine smo stigli na 40-ak metara od vrha, visinski. Dakle hodom mnogo više treba. Kad su naši alpinisti stigli 8800m naš vođa ekspedicije je naredio povlačenje jer je počelo nevrijeme a nisu na vrijeme došli do određene visine i morali su da se vrate. Jedan alpinista je ostao bez kiseonika i morali su preduzeti takve mjere iz predostrožnosti. Mi smo sve to slušali u baznom logoru preko toki-vokija. To je bila jako dramatična scena, teška, emotivna. Tim momcima je bilo jako stalo i bilo je dosta odricanja, ali morali su da se povuku. Ipak, ta odluka je spasila mnoge živote.

Tog i sledećeg dana se desilo najviše nesreća na Mont Everestu. O tom periodu i događajima je snimljen i film. Bilo je slučajeva bijelog sljepila i promrzlina koje su mogle dovesti do ozbiljnih nesreća. Naš vođa je time sačuvao naš tim, a Glas Amerike ga je proglasio herojem dana. Tog dana smo vrlo jeftino prošli. Koliko god da je bila teška, ta odluka je bila ispravna, iako su cijelog života sanjali o osvajanju Mont Everesta. To su momci, momčine, veliki ljudi i humanisti. To su ljudi koji stalno rizikuju svoje živote da bi spašavali druge, time se bave. Bilo nas je 18. Mi smo bili jedina ekspedicija koja je tih dana prošla bez žrtava. Ti ljudi imaju nevjerovatan sklop ličnosti. To je posebna ljubav i strast koja se drugim ljudima ne može objasniti. Čast mi je što sam bio tamo sa njima i drago mi je što ih nisam iznevjerio. Deset godina kasnije „Javorak“ je osvojio Mont Everest.

Najstarija igra na svijetu?

Mont Everest je krov svijeta. Cijeli Himalaji, nacionalni park, to je stvarno čudo. Mi smo išli nepalskim dijelom. Malo sam i upoznao lokalne ljude. Nekoliko godina prije toga sam po scenariju mog oca snimao etnološki film koji se bavio starim čobanskim igrama. Razrađivao sam igru koja se zove Petakanje ili Petkaša, to je čobanska igra koja podrazumijeva provlačenje kamenčića kroz prste. Tom prilikom, snimio sam čobanicu iz Pive koja mi je i pokazala tu igru.

Od tad su prošle godine, i kad sam bio na Mont Everestu tog dana, dana odluke, kada se odlučivalo hoćemo li se uspeti do kraja ili se povući, u baznom kampu je nastupila užasna scena. Dva sata nismo imali radio vezu sa našim alpinistima. U kampu je vladala velika tenzija i drama. Sa nama je bila i gospođa koju smo zvali Mis Pandej, oficirka za vezu poslata od strane nepalske vlade, divna jedna žena koja se tog dana popela do nas. Iako u godinama, prilično vitalna gospođa. U toj nervozi mi smo se vezali za nju, bila je jako fina.

Za vrijeme te radijske tišine, kad bukvalno nismo znali šta se dešava sa našim alpinistima i plašili smo se najgoreg, ja sam sjedio iza kampa. Ona je došla i sjela pored mene. Obično smo se sporazumijevali na engleskom jeziku ali je ona počela da govori nešto na nepalskom. U jednom trenutku Mis Pandej uzima kamenčiće i počinje da igra potpuno istu igru koju je igrala čobanica iz Pive. To je ostavilo jak utisak na mene. Onda sam shvatio da je to možda i logično. To su planinski ljudi, gorštaci. Nepal i Crna Gora su vezani kopnom i moglo se nekad u prošlosti doći i pješke, koliko god daleko bilo, tako da je moguće i da se na taj način ta igra prenijela.

Taj momenat me fascinirao. Shvatio sam koliko su ljudi ustvari slični. Tih dana sam gledao u te planine i kao Pivljanin u njima tražio Crnu Goru. Tog trenutka sam je i pronašao.

Intervju je prvi put objavljen u petom broju časopisa Glas Zabjela, januara 2018. godine, pod naslovom „Zabjelčanin na krovu svijeta”.