Neke ljude jednostavno zapamtite onakvima kakvi su bili u djetinjstvu. Bez obzira čime nastave da se bave u životu, pamtite ih kao neposredne, vesele, spremne da vam izađu u susret. Tako i ovog momka pamtimo kroz igru i druženja na košarkaškom terenu OŠ „Vuk Karadžić” i kroz nezaobilazne fudbalske utakmice iza nekadašnje „Kosovske” prodavnice. Ko je fer u igri, takav je i u životu. I zaista, on sam kaže: „…nikad nijesam imao problem sa ortaklukom, što je česta pojava u današnjem životu i biznisu. Sa nekim drugovima sam postao ortak u poslu, a sa nekim partnerima u poslu postao drug.” Srđan Filipović, naš komšija, uspješan je preduzetnik, primjer da se može uspjeti u poslu čak i kada vas svi drugi odvraćaju od vaših ideja…
Bavite se marketingom u medijima. Danas kada je sve postalo marketing svi misle da znaju sve o tome i da se time nije teško baviti. Šta je po Vama marketing u medijima i koje su to zamke današnjeg marketinga?
Bavim se marketingom u medijima, a najkraće, to podrazumijeva dvije osnovne aktivnosti. Jedna je briga o imidžu i atraktivnosti medija u cilju pronalaženja puta do što više konzumenata, a drugi advertising ili oglašavanje. Za uspješan elektronski medij, preduslov je da oba segmenta funkcionišu dobro i da usko sarađuju. Ja sam učio i radio u medijima u oba pravca, tako da „saradnja“ nije bila upitna.
Počeli ste karijeru u RTV Elmag, zatim su se nizale TV Pink, TV Atlas. Zašto baš rad u televizijama? Je li to bio slijed slučajnih događaja ili su Vas zanimali elektronski mediji? Koja je po Vama najčešća zabluda vezana za elektronske medije?
Počeci komercijalnih elektronskih medija vezani su za devedesete godine, u godinama kada sam i počeo da se bavim ovim poslom. Televizija je, po opisu, dinamična i puna nepredvidivih stvari, što se poklapa sa mojim karakterom, i nekako sam prihvatio izazov hvatanja u koštac sa svim dječijim bolestima u postavljanju TV scene u Crnoj Gori.
Prije 19 godina ste izdali prvi štampani poslovni informator – telefonoteku Crne Gore. Koliko Vam se taj projekat sada čini dalekim s obzirom na ogroman napredak u telekomunikacijama uopšte i prisustvo interneta i digitalnih kanala kao primarnog izvora informacija?
Kao i pismo vojnika djevojci u odnosu na SMS poruku. To je neka poslovna romantika, miris papira, olova i listanje, nedostupnost tj. dijeljenje od ruke do ruke. Danas smo svjedoci prednosti internet i digitalnih medija koje karakterišu brzina i dostupnost informacija. Mi, koji smo radili ili radimo u obije ere, glasamo za romantiku.
Kako ste odlučili da napustite poslove koje ste radili u televizijama, sigurnu i dobru platu i da se otisnete u svoj biznis? Kako je reagovala Vaša okolina? I uopšte, da li ste imali pomoć, kako ste prikupili novac?
Nikad nisam radio u državnoj firmi, koja meni predstavlja sinonim za odrađivanje posla, a ne pravi rad. Kao i većina samostalnih privrednika, htio sam veću moć odlučivanja i odgovornost, kao i realizaciju nekih ideja koje nijesu mogle biti realizovane u tuđim sistemima. Naravno da su meni najbliži ljudi bili zabrinuti, ali ubrzo sam uvjeravanja da je to dobra odluka zamijenio vidljivim rezultatima i osmijehom na licu.
Da li ste tražili ortake u poslu zbog nedostatka sredstava, zbog toga što je uvijek bilo prijatelja koji su dijelili Vašu viziju ili zbog toga što mislite da se i u poslu, kao i u životu bolje osloniti na one koji su Vam najbliži i podijeliti teret rizika? Većina ljudi odluči da poslovne ideje realizuju sami. Vi ste imali drugi recept?
Tvrdim da niko ne zna sve, tako sam i ja pravio partnerstva sa ljudima koji su dobri u jednom poslovnom segmentu, koji zajedno sa mnom imaju slične adute, ali i različitosti. Kad se udruži više ljudi i ulože svoja znanja, prosto su osuđeni na uspjeh. Moji ortaci su potpuno različiti u privatnom životu, kao i u poslovnim vještinama. Identičan nam je samo poslovni moral, što je moj jedini preduslov za saradnju.
U kojim medijima sada radite i koje medije preferirate?
Sada sam posvećen Drugačijoj radio stanici, City radiju i magazinu Exclusive, kao i marketing agenciji Ufa media.
Da bi zavrijedio pažnju, medij mora biti drugačiji, da ima stav, da bude duhovit i ima svoju misiju. Ako su ovo asocijacije za medij koji zaslužuje najveću pažnju, konačno rješenje je Drugačija radio stanica.
Inače, Drugačija je jedina radio stanica nastala na Zabjelu, a većina kreativaca i menadžmenta su rasla u Republici. Taj poseban zabjelski duh se osjeća u programu.
Bavili ste se i ugostiteljstvom, bili ste suvlasnik i vodili ste plažni bar Skaline. Zašto ste odustali od ugostiteljstva i vratili se medijima?
Paralelno sa aktivnostima u medijima, desile su se Skaline, plažni bar na jednom od najljepših mijesta u Crnoj Gori, na sastavcima Ribnice i Morače. Ipak, u mnoštvu mojih angažovanja u isto vrijeme, morao sam da se odreknem nečega, a pošto su mediji moje životno opredjeljenje, izbor je bio logičan.
Ipak, jedno je sigurno, od sporta ne odustajete. Ono što zavolimo od malih nogu, ipak se uvijek nekako provlači kroz život. Kako je nastala Arena i čija je to bila ideja?
Arena, kao fudbalski klub i sportski centar, postoji već 13 godina. Kao stalnom rekreativcu, koji je izmijenjao više sportova, i među drugovima ima uspješne sportiste, nije mi bilo teško osmisliti sportski sadržaj koji će mladima olakšati bavljenje sportom i rekreacijom.
U pripremi za ovaj intervju, uvijek ste navodili da ste suvlasnik u brojnim kompanijama. Od ortakluka ne odustajete. Koliko je teško naći pouzdanog saradnika u poslu?
Marljivost je obrnuto proporcionalna lošim navikama u poslu. Tako smo se udruživali mi, vrijedni ljudi, koji su mislili i radili u korist unapređenja posla, a rezultati su dolazili kao posljedica toga. Zajedno smo na kraju uživali u plodovima zajedničkog rada i svi bili zadovoljni. Nikad nijesam imao problem sa ortaklukom, što je česta pojava u današnjem životu i biznisu. Sa nekim drugovima sam postao ortak u poslu, a sa nekim partnerima u poslu postao drug.
Da sada počinjete svoju karijeru, da li biste nešto promijenili? Šta bi danas bilo lakše ostvariti u odnosu na devedesete?
Od samog starta do danas radio sam i napredovao strpljivo, korak po korak. I da mogu ne bih ništa mijenjao. Osnovna razlika između perioda prije 20 godina i danas je u dostupnosti informacija i brzini komunikacija. Ali, to isto je dostupno i drugima, pa je i konkurencija veća.
Rekli ste nam da se upornost, istrajnost i strpljivost u poslu podrazumijevaju. Da li članovi Vaše porodice ponekad misle da pretjerujete u tome i je li teško danas naći ravnotežu između posla i porodičnog života?
Porodica bi trebalo svima da bude na prvom mjestu, tako se i moji prioriteti odnose na kvalitetno provedeno vrijeme sa suprugom i djecom. I pored velike posvećenosti poslovnim aktivnostima, moj osnovni i najteži zadatak je vaspitanje djece. Mora postojati prekidač, tj. posao nikad ne nosim kući. Porodica ne smije da trpi.
Šta biste poručili nekome ko danas počinje svoj biznis ili ima ideju ali se čini da ga niko u tome ne podržava?
Poruka za mlade koji se odlučuju za svoj biznis je da dobro sagledaju sve segmente budućeg biznisa, da prihvate odgovornost u poslu za sebe i svoje zaposlene. Da ne posustanu pri prvim preprekama na koje će naići (većina ih naziva problemima), jer se uspješnost mjeri sposobnošću prevazilaženja prepreka u poslu.
Što se tiče uticaja okoline, savjetujem da pozitivne stavove koriste za dizanje samopouzdanja, a negativne za inat.
Intervju je prvi put objavljen u trećem broju časopisa Glas Zabjela, maja 2017. godine
