U ponedeljak, 17. juna, u Kulturno-informativnom centru „Budo Tomović“ održaće se veče posvećeno Stanislavu Nikčeviću. U čast jednog od najvoljenijih muzičara i scenografa s ovih prostora, koji je jedan period svog života proveo i na Zabjelu, sviraće njegova Mikrokozma i veliki prijatelji benda – Rudolf, Parampaščad, Grimm i Ekipa za to, a specijalni gost za bubnjevima biće njegov brat iz Niša, Desimir Stojimirović.
Kako su saopštili članovi benda Mikrokozma Nikola Tomić i Enes Zejnilović, koncertno veče će početi u 20 sati u Velikoj sali. Ulaz je slobodan, a karte su numerisane i dostupne za preuzimanje na biletarnici KIC-a.
U pauzama između nastupa bendova, kako najavljuju Tomić i Zejnilović, o radu i drugovanju sa Stanetom, o svim nemogućim stvarima koje su zajedno odsvirali, napravili, pobijedili – govoriće njegove kolege iz svijeta umjetnosti. Između ostalih, režiserka Marija Perović, režiser Nikola Vukčević, producent Ivan Đurović i kompozitorka, klaviristkinja i profesorica muzike Vjera Nikolić.
“Tom prilikom, Mikrokozma će podijeliti sa prisutnima novi album, prikladno i u Stanetovu čast nazvan – „Zgolo dupe vađenje ekseri“. Pet originalnih pjesama („Sojer Tom“, „E, moj pobro“, „Švaler u propadanju“, „Kraj tvoje peći“, „Dobar dan“) i jedna obrada („Danki“), čije su objavljivanje podržali PAM i Sekretarijat za kulturu Glavnog grada Podgorica, napravljeno je od snimaka prije Stanislavove smrti. Nikola i Enes iskoristili su cijele trake bubnjeva, snimljene u raznim uslovima i na različtim mjestima, i nasnimili svoje instrumente i vokale koristeći bubanj kao vodilju”, istakli su Tomić i Zejnilović.
Stanislav Nikičević bio je industrijski dizajner, scenograf, bubnjar, i prema njihovim riječima teški i predani radnik na kojeg ste se mogli osloniti i vjerovati mu da će pobijediti nemoguće i od ničega napraviti sve.
“Nije džaba govorio, a mi uz smijeh ponavljali, da može napraviti i „čoveka od pleha“.Obožavao je svoj posao, čak i u ne tako rijetkim situacijama kad je zadatak djelovao nesavladivo. Kad dođe dio „zgolo dupe vađenje ekseri”, naglasili su.
Ipak, kako kažu, pored sve ljubavi prema životnoj profesiji, ništa Stanislava nije činilo srećnim i potpuno svojim – kao muzika.
“Imao je samo 12 godina kada je dobio svoj prvi komplet bubnjeva, a već dva dana kasnije zasvirao je sa grupom Kratak spoj u rodnom Nišu. Do preseljenja u Podgoricu 1995. prašio je sa prokupačkim Dvadesetim vekom i beogradskim sastavima Čarlijevi anđeli, Duca i alasi i Fleš; obilježio jednu eru crnogorskog roka svirajući sa danilovgradskom Ekipom za to i, na koncu, pronašao svoje konačno muzičko utočište sa Tatom (Nikola Tomić) i Endžom (Enes Zejnilović) u rok triju Mikrokozma”, prisjetili su se Tomić i Zejnilović.
Tvrde da muzičari sa kojima je svirao ili koji su ga samo slušali mogu posvjedočiti da on nije samo svirao muziku, već je bio muzika. Ništa mu nije bilo draže, smatraju, od toga da ga pogodi, da ga rani pjesma – te i, za druge, on i jeste bio baš jedna takva pjesma, i u životu i u muzici. Tomić i Zejnilović su mišljenja da je Nikičević bio podrška, inspiracija, ringišpil emocija, sila prirode koja se pojavljuje i rješava stvar kad sve djeluje besmisleno.
“Malo je toga smislenog u Stanetovom odlasku u oktobru prošle godine ali, ako nas je išta naučio, to je da na besmišlje uvijek treba odgovoriti muzikom. Stoga, ne vidimo bolji način da mu pošaljemo ljubav i zahvalimo se za sve što nam je dao, osim da mu zasviramo. Da bude jedno „Icepi gi svi!“, do nebesa”, zaključili su.
