Crna Gora ima bogatu i raznovrsnu floru i faunu. Tom bogatstvu, u kakvoj-takvoj mjeri, doprinosi i naše Zabjelo. Dokaz tome je i primjerak ptice koju smo nedavno dokumentovali na jednom od krovova naših zgrada.
Jedan od naših volontera je okom svoje kamere zabilježio jedinku lokalne vrste grabljivica. Da bismo saznali više o ovoj ptici, obratili smo se Prirodnjačkom muzeju Crne Gore. Sa nama je razgovarao Andrej Vizi. Evo šta je imao da kaže za Glas Zabjela.
„Ova ptica je kobac, vjerovatno ženka, koja spada u grupu malih grabljivica – sokolova. Kad god čujemo dojavu da je viđen soko, ponadamo se da je u pitanju neka od rijetkih vrsta, kao što je sivi soko, kratkoprsti kobac ili mala vjetruška. Ali u ovom slučaju je to obični kobac, relativno uobičajena ptica, koja naseljava čitavu Crnu Goru i stanarica je. To nipošto ne znači da kobac ne zaslužuje poštovanje – to je mala ali opasna grabljivica koja se isključivo hrani živim plijenom, najčešće drugim malim pticama.
U kulturološkom smislu (i u skladu sa našom borbenom tradicijom i, recimo, zabjelskim underground imidžom) kobac je zapravo zahvalna ptica da se o njoj piše.
U našoj zemlji je primjetan pad skoro svih vrsta sokolova. Npr. sivi soko (soko sivi) je svuda u okruženju u porastu, dok je kod nas skoro iščezao.
Iako kobac ne spada u ugroženu grupu, ipak se u tom kontekstu može istaći da u Crnoj Gori postoji nekontrolisani konflikt između ljudi (golubara, pilićara, krivolovaca, trovača) i grabljivica, u kome grabljivice konstantno stradaju.” – upozorava Vizi.
Mada se kod nas kobac zvanično ne smatra ugroženom vrstom, u nekim zemljama regiona je zaštićen zakonom.
Iz Prirodnjačkog muzeja smo dobili još jednu, manje prijatnu informaciju. Naime, u blizini južnog dijela Ulice Kralja Nikole na Zabjelu, nedavno je pronađena uginula jedinka ove vrste.
Iz muzeja su nam dostavili fotografije koje je napravila Bjanka Prakljačić.
Naš sagovornik Vizi je i na ove fotografije imao šta da doda.
„Ovakva uginuća se dešavaju u najvećem broju slučajeva zbog staklenih i reflektujućih fasada koje onemogućavaju pticama da procijene udaljenost pri lovu.
To je razlog više da se u Podgorici ne forsiraju staklene fasade.” – zaključio je Vizi.
Kobac
Kako piše artnit.net, obični kobac (Accipiter nisus) živi po cijeloj Evropi, a gnijezdi se u najvećem dijelu srednje Azije. U jesen se seli do sjeverne Afrike, a u Aziji do Indije. Omiljena su mu mozaična staništa, šumarci okruženi poljima i ispresjecani živicom i grmljem. Naseljava se sve češće i u neposrednoj blizini sela i gradova.
Obični kobac ima kratka široka krila, dugačak rep i dugo tijelo. Ženka kopca može biti i do 25 odsto veća od mužjaka i teža do dva puta. Ona je duga 35 do 41 cm, njen raspon krila je 67 do 80 cm, a težina od 185 do 342 g. Njeno perje je tamnobraon ili sivo-braon boje, sa bijelim tačkicama po tijelu.
Gnijezdo kopca je rijetko visoko iznad zemlje, ali je dobro sakriveno. Često se može vidjeti na četinarima sasvim uz stablo ili blizu vrha visokog žbunja. Dešava se da u njemu godinu za godinom odgaja mlade, a ako mu neko u proljeće uzme jaja, snese novo leglo opet u isto gnijezdo.
Kopci često ostaju na istoj teritoriji u jednoj sezoni parenja, a ima i onih koji se zadrže na istoj teritoriji od jedne do osam godina. Promjena partnera obično izaziva promjenu teritorije.
Kobac je uspješan u lovu, a zbog svoje veličine lovi manji plijen. Njegovu osnovnu ishranu čine manje ptice, a uglavnom kosovi, jarebice, sjenice, zebe, vrapci, crvendaći, a ponekad i šišmiši i miševi. Više od bilo koje druge ptice grabljivice koristi se vještinom prenemaganja. Zapaženo je da ponekad oponaša krejin let da bi zavarao manje ptice. U lovu se oslanja na svoj izrazito oštar vid i vidi mnogo bolje od čovjeka.
