Zašto obraćamo pažnju na loše vijesti više nego na dobre?

Da li je novogodišnja euforija loša po nas?
Radmila Stupar Đurišić, psiholog

Ovo je naravno pogrešna percepcija. Neće osobe jednu informaciju prije primijetiti od druge, nego se radi o većem vremenu koje će nekoj informaciji posvetiti. Nerijetko dobre vijesti su očekivane, njima se radujemo i one samo potvrđuju stav većine a i stav mentalno zdravog čovjeka. Svijet je lijepo i bezbjedno mjesto u kojem je volim da živim. Kad se pojave loše vijesti često se javlja čuđenje, nevjerica i zabrinutost. Javljaju se ideje kako to može uticati na budućnost i ljudi iz razloga želje za zaštitom mira koji osjećaju, pričaju i razmjenjuju utiske, odnosno sa drugima razrađuju strategije kako da se odbrane od nečega lošeg što prijeti da promjeni lijep i bezbjedan život.

Sa druge strane postoje osobe koje vole ili uživaju u čitanju loših vijesti, odnosno vijesti iz crne hronike. Takve osobe nerijetko imaju ozbiljne probleme u ličnosnim konstruktima. Najčešće je to poremećaj ličnosti kod koje postoje disfunkcionalne pretpostavke o sopstvenoj neadekvatnosti, bezvrijednosti i nekompetentnosti, poimanju sreće a nerijetko u strukturi ličnosnih konstrukata imaju veoma malo razvijenu sposobnost empatije odnosno saosjećanja.

Na primjer, osobe koje imaju anksiozne poremećaje uživaju čitajući crnu hroniku jer time potvrđuju svoju pretpostavku da je svijet mjesto prepuno opasnosti. Osobe koje imaju problem sa prihvatanjem sebe u crnoj hronici nalaze snagu za sebe jer kako se to nije desilo njima potvrđuju da su oni bili “dobri” pa im se nije desilo tako nešto. Osobe koje imaju probleme u domenu empatije i istinskog saosjećanja za druge često će tragati za vjestima kako je neko bio žrtva neke nesreće kako bi kamuflirala empatičnost koju nema ili pokušala podstaći razvoj empatičnosti. Da ne bude zabune, razlika između istinske i kamuflirane empatije ogleda se uvjek u spremnosti na akciju konkretne pomoći žrtvi.

Mislim da smo svjedoci pojave da su često na portalima zastupljene riječi podrške žrtvi i osude negativnog i neprimjerenog ponašanja, ali da je veliki broj tih komentatora potpuno rigidan kada budu pozvani da nešto konkretno učine. Kamuflirana empatija nekada je svjestan čin, a ne tako rijetko i potpuno nesvjesno reagovanje. Empatično ponašanje tj. da budem preciznija, učestvovanje u žalosti je tradicionalni obrazac ponašanja, učen od malena kao poželjan ili čak neophodan čin tako da ostavlja prostora za psihološku dilemu da li je osoba stvarno sazrijevanjem ličnosti razvila empatiju ili je samo naučila poželjan obrazac ponašanja.

Čujemo često da, kad čitamo o tuđoj nesreći, ona neka naša nesreća se čini manjom. Nažalost, nekada jeste tako. Kažem nažalost jer to potvrđuje često nepostojanje spremnosti na promjenu u sopstvenom životu sa ciljem da se stanje u kojem se osoba nalazi poboljša. Saznanje da je neko više nesrećan umanjuje osjećaj lične nesreće, čak i do pojavljivanja misli poput “pa meni i nije toliko loše koliko sam mislio/la”, što može rezultirati odlukom da ostane u situacijama koje nijesu dobre ni za tu osobu, ni za ljude koji je okružuju.

Ovakvo razmišljanje i ponašanje, naravno, nije dobro i na duge staze može prouzrokovati veoma nepovoljno psihološko stanje. Psihološki konstrukti se baziraju na informacijama koje osoba dobija. Ako se više bavi obradom negativnih, traumatičnih ili tužnih događaja onda i njen sistem vrijednosti i poimanja svijeta počinje da se razvija iz perspektive žrtve ili napasnika. Kako misliš tako ti se dešava. Treba uvijek biti obazriv kada otkrijemo šta nam najviše okupira misli i na koji način.

Na dnevnom nivou, više se desi petica u školi, osvojenih takmičenja, otvaranja izložbi, pozorišnih i filmskih premijera od svega ružnog što se taj dan desilo. Svakodnevno neko veoma senzibilan napiše pjesmu ili objavi zbirku svojih lijepih misli pretočenih u književno djelo. Svaki dan neki umjetnik pjevač, slikar, vajar napravi izražaj koji raspiruje najljepše emocije u duši. Nije dobro ljepotu uzimati zdravo za gotovo. I ona se mora njegovati da bi rasla i opstala. Umjerenost je rješenje. Podjednako se baviti i dobrim i lošim jer to je ustvari i životna istina. I dobro i loše, i lijepo i ružno. Sve smo to mi i sve je to oko nas.

Ako već niste, pročitajte i druge tekstove iz naše kolumne Psihološko savjetovalište.

Radmila Stupar Đurišić rođena je u Novom Sadu 19179. godine. Diplomirala je na odsjeku za psihologiju 2001. godine, prva u generaciji. Udala se 2002. godine i postala Podgoričanka sa mjestom prebivališta na Zabjelu u Ulici 27. marta. Taj stan je još uvijek u vlasništvu porodice Đurišić. Privatnu praksu otpočinje 2009. u ambulanti Anima Medika na Zabjelu, gdje je i danas možete naći. Ime Minja Psihološkinja nastalo je usled potrebe pojavljivanja u dječijim emisijama i ubrzo je postalo sinonim za razdraganu psihološkinju koja uvijek ima spreman odgovor koji ne plaši nikoga i koji se ne plaši nikoga. Duh Zabjela, neustrašiv, ponosan, svojeglav, samostalan, sličan je njenoj energiji i filozofiji života. Ima muža, troje djecek, jednog psa, četiri knjižice i svoju igračku. Kao psiholog kognitivno-bihejvioralnog psihoterapijskog usmjerenja, evaluator u obrazovnom procesu i sudski vještak za oblast psihologije, u budućnosti će odgovarati na pitanja čitalaca Glasa Zabjela. Pitanja možete slati na: radmila.stupar.djurisic@gmail.com