Majda Škrijelj bavi se zanimljivim hobijem. Ukrašava kutije, crta, pravi dekoracije od kamena. Naša divna komšinica poklonila nam je stalak za olovke koji je sama napravila i ukrasila, i koji sada, kao amajlija, krasi našu redakciju.
Reci nam nešto više o sebi da bi te naši čitaoci bolje upoznali.
Ne volim da pričam o sebi, ali ono što je bitno da čitaoci znaju jeste da sam učenica Dizajna enterijera u Srednjoj građevinsko-geodetskoj školi, da imam 18 godina, i da volim sve vrste umjetnosti od muzičke, dramske, scenske do ručnih radova.
Kako to da si počela da se baviš ovim hobijem? Bilo bi logičnije da neko ko voli da crta i boja uzme štafelaj u ruke i svoje zamisli prenese na veću površinu?
Zapravo počelo je iz šale, planirala sam poklon za moju najbolju drugaricu… i pošto sam željela da joj poklonim nešto drugačije i originalnije od parfema, garderobe i sl, uzela sam običnu drvenu kutiju i boje, četkice i lak. Tako je nastala moja prva kutija na koju sam i dan danas veoma ponosna.
Gdje nabavljaš kutije i ostali materijal? Da li je to skupo?
Postoje posebne prodavnice u kojima se prodaju materijali i kutije za tehniku dekupaž,
hoby art… A materijal je pristupačnih cijena, sve u zavisnosti od dimenzija i oblika.
Koliko vremena je potrebno za ukrašavanje jedne kutije i koje dimenzije su najzahvalnije?
Za veće kutije mi je potrebno tri do četiri dana, a za manje od dva do tri… Najzahvalnije su manje kutijice iz razloga što ima malo prostora za oslikati nešto… To uvijek smatram velikim izazovom, brže mogu biti gotove, a i cijene su kupcima pristupačne, kako starijima tako i mlađoj populaciji (zbog džeparca).
Sa kojim materijalima najviše voliš da radiš?
Najljepša dekoracija po meni je čipka. Nju smatram neprevaziđenom.
Da li si uspjela da prodaš neku kutiju i da zaradiš makar za džeparac?
Jesam. Bilo je narudžbi i što mi je veoma drago, naručuju se sve dimenzije pa je to korisno za mene jer vježbam i napredujem. Nije ustaljena veličina kutija što mi omogućava da budem kreativnija i da osmislim nove ukrase i dekoracije.
Da li osim kutija ukrašavaš još ponešto?
Naravno, “ukrašavala” sam dječija lica, tj. bavila sam se “face art-om” u dječijoj igraonici kao animatorkom dječijih rođendana. To je jedno nezaboravno iskustvo.
Vidjeli smo tvoje radove na kamenju, mnogo interesantna tehnika. Možeš li nam reći nešto više o tome?
Kamenje je nešto što svako od nas svakodnevno viđa oko sebe. Tako sam došla na ideju da obično, dosadno kamenje koje djeca najčešće šutiraju ili ih čak uopšte i ne primjećujemo, pretvorim u umjetnost. Jedna tako, na izgled, obična stvar, u oku posmatrača moze biti vrlo zanimljiva i inspirativna.
Misliš li da se današnji tinejdžeri rijetko bave nekim hobijem? Zašto misliš da je to tako?
Tako je nažalost. Vjerovatno zbog prekomjerne upotrebe računara i pametnih telefona. Smatram da je to bolest današnjice koja polako, ali sigurno donosi loše posledice po mlade generacije…
Da li ti provodiš previše vremena na društvenim mrežama i koliko je to prosječno vremena tokom dana?
Recimo da osrednje provodim vremena, ni premnogo ni premalo. Nisam nikad gledala koliko je to u satima, smatram da znam koje su razumne granice.
Čuli smo da se baviš i volontiranjem i da ideš na folklor? Kako sve to postižeš?
Volonitiranju sam se posvetila zato što mislim da svijest o tome, kod nas, u našoj državi, nije na zavidnom nivou. Ja od toga naravno nemam materijalnih prihoda, ali iskustvo, znanje, nova poznanstva i druženja tokom volontiranja su neprocjenjiva.
A sto se tiče folklora, to je moja ljubav od malih nogu, koju je kod mene još sa 3-4 godine probudio tata koji se bavio folklorom 20 godina. Želim ići njegovim stopama.
Kad čovjek radi ono što voli i što ga ispunjava uvijek nađe vremena za to.
Šta planiraš da studiraš i zašto si baš to odabrala?
Iskreno, mnogo mi je teško da se odlučim, jer sebe vidim kao svestranu osobu, volim mnogo toga… Želim da ostvarim sve svoje zamisli. U planu imam dvije opcije. Jedna je da upišem arhitekturu, jer smatram da sam u svojoj srednjoj školi stekla dosta znanja o tome i da bih sjutra mogla biti dobar projektant, aritekta, dizajner enterijera, a druga opcija je da upišem Filozofski fakultet u Nikšiću. Kao mala sam maštala da budem učiteljica kad odrastem i mnogo me privlači rad sa djecom u najmlađem uzrastu.
Glas Zabjela ti želi mnogo uspjeha, šta god da izabereš.
Intervju je objavljen u drugom broju časopisa Glas Zabjela, marta 2017. godine
