Svako ko je na stadionu Zabjela proveo makar malo vremena, primijetio je u blizini građevinu koja odskače od okoline. Dok smo na Zabjelu navikli na spoj rastućeg broja stambeno-poslovnih zgrada i neiskorišćenih livada, velika kamena kuća sa karakteritičnim stepenicama definitivno ne izgleda kao uobičajena zabjelska arhitektura.
Ova građevina jedna je od najinteresantnijih istorijskih lokaliteta na čitavom Zabjelu i povezana je sa nevjerovatnim pričama iz Drugog svjetskog rata.
Nije poznato kada je ovaj objekat tačno izgrađen, ali znamo da je između dva svjetska rata nacionalizovan i da je 1936. godine na istom postavljena plaketa sa grbom Kraljevine Jugoslavije, koja i danas stoji. Nagađa se da je kuću izgradila porodica iz Stare Varoši. Dolaskom fašista, na ovom prostoru formira se vojni logor.
Logor na Zabjelu
Sa početkom Drugog svjetskog rata, italijanska komanda na prostoru Podgorice otvara veći broj zatvora a zatim 1. septembra 1942. godine na Zabjelu formiraju logor u kojem su većinski smještani partizanski borci. U ovom logoru vrijeme su proveli između ostalih i Đoko Mirašević i Ivan Vujošević, po kojima su danas nazvane i ulice u Podgorici.
Informacije o samom logoru kao i ispovjesti bivših zarobljenika logoraša možemo dobiti iz knjige “Zatvori u Podgorici i logor na Zabjelu” izdatoj 1986. godine od strane Centra za marksističko obrazovanje “Milun Božović” Titograd. U ovom zborniku veliki broj partizana i bivših logoraša opisao je vrijeme provedeno iza rešetaka nekog od zatvora u Podgorici ili upravo logora na Zabjelu.
Logor je bio ograđen bodljikavom žicom visine 2 metra i širine 3 metra. Na 4 ćoška logora postojale su stražarske kućice kao i jedna na kapiji. Na sjevernom dijelu logora, prema obali Morače postavljena su dva italijanska tenka sa bacačima plamena i puškomitraljezima. U okviru logora nalazila su se tri šatora za zatvorenike, zgrada suda, kao i kuća poznata kao kuća Sava “Crnog” u kojoj su mučeni logoraši.
U logoru su zatvorenici sami osnivali grupe za pravnu i medicinsku pomoć a Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) i Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) organizovali su i finansirali političko djelovanje unutar logora sa ciljem ulivanja snage i informisanjem logoraša o radu KPJ i partizana.
Sjećanja partizana
„Mnogim logorašima iz Zabjela ostao je u sjećanju slučaj Velja Nikolina Belojevića. On je u nedostatku dokaza o krivici oslobođen na suđenju, ali je zbog pozdrava stisnutom pesnicom pri izlasku iz logora vraćen i tako ostao i dalje u logoru. Zanesen mladalačkom nesmotrenošću Veljo je na trenutak zaboravio gdje se nalazi, pa je pred licem logorske vlasti i straže uputio partizanski pozdrav stisnutom pesnicom drugovima u logoru, zbog čega je vraćen i zadržan, a potom interniran preko Skadra i Bara u Italiju, u logor Karbonara, gdje je ostao do kapitulacije Italije“ – navodi Milovan N. Belojević.
Bivši zatvorenik Miladin M. Popović prisjeća se suđenja grupi Štitara, koje je teretio određeni zatvorenik Radanović. “Doznavši kakvu je Radanović izdaju učinio Štitarima, mi smo ga bojkotovali. Zaprijetili smo mu da ne odlazi u upravu logora, jer nam je poznato da on špijunira i da ima nekih privilegija kod uprave logora. Skrenuta mu je pažnja (ostavljanjem ceduljice na mjesto gdje spava) da će ukoliko bude i dalje išao kod upravnika logora biti zadavljen i više nije išao” – prepričao je Popović.
Jedan od bitnijih momenata iz ovog perioda je i bjekstvo između 5 i 15 logoraša. Naime, sredinom aprila 1943. godine u toku noći logoraš Radivoje Vukadinović napada stražara i time omogućava ostalim drugovima da bezbjedno pobjegnu iz logora. Vukadinović u ovoj borbi gine i u knjizi “Zatvori u Podgorici i logor na Zabjelu” pominje se u sjećanjima više ljudi.
Pominje se i bjekstvo Raška Božovića, komandanta partizanskog bataljona “Marko Miljanov” u Kučima, koji je bio osuđen na smrt. “Nama nekolicini skojevaca, koji smo spavali u Raškovoj blizini, naređeno je da prilikom puštanja u klozet, pred spavanje, na vratima stvorimo gužvu pri izlasku i povratku, kako bi stražar bio poremećen u brojanju, što smo mi i uradili. Čim smo ušli u klozet Raško je skočio u septičku jamu i sklonio se ispod dasaka, a mi, stvarajući nered, uskočili u zgradu zatvora. U toku čitave noći smo sa strepnjom očekivali plotun. Međutim, nije se čulo ništa. Ujutro, čim nam je stražar otvorio vrata, jurnuli smo ka klozetu. Odmah smo uočili tragove bjekstva po bodljikavoj žici i rosnoj travi iza nje i pored samih gusjenica tenka koji se iza klozeta nalazio. Zadovoljni, vratili smo se u zgradu. Da bi se izbjegle represalije, drugovi su zadužili Đoka Miraševića kako da u vezi sa Raškovim bjekstvom istupi pred upravnikom zatvora kada se pojavi. Kada je upravnik Golubović ušao u zatvor, Đoko mu se obratio: „Gospodine upravniče, Raško Božović je juče odveden na saslušanje i nije se uopšte vraćao.“ Upravnik je na ove riječi iskočio napolje i naredio uzbunu, da bi se uskoro pojavio kod nas govoreći: „Raško je pokušao bjekstvo i ubijen je na ušću Zete.“ Ovo nas je oneraspoložilo, ali kada smo nedugo iza ovog kažnjeni zabranom dobijanja hrane od porodica, bilo nam je jasno da je Raško ipak pobjegao” – prenio je Radovan G. Popović.
Dosta sjećanja pominje generala Đoka Miraševića, veterana oba rata odlikovan i Legijom časti.
“Jednoga dana u neuobičajeno vrijeme stražar je otključao zatvorska vrata i povikao: “Gospodin kapetan Mirašević da izađe”. Za trenutak zatvorenicima je zastao dah, u iščekivanju najgoreg po Đokov život, u magnovenju povezujući slučaj sa sudbinom Jovana Raičevića, potpukovnika jugoslovenske vojske i komandanta Lješkopoljskog partizanskog bataljona, nad kojim je 2. jula 1942. godine izvršena smrtna kazna. Stražarev zov Đoka je zatekao u igri šaha sa svojim drugom Dimom Miletinim Vujoševićem, i kako je i sam mislio da se više neće vratiti, u znak posljednjeg pozdrava razmijenio je kapu sa Dimom: svoju beretku stavio je Dimu na glavu a Dimov kačket na svoju, i pošao k izlazu. Tamo ga je čakao stražar, koji mu je rekao: “Gospodine kapetane, Vama je gospodin upravnik Veljko Golubović dozvolio da primate hranu koju je donijela Vaša supruga i koja čeka na kapiji zatvora.” Na ovo je Đoko upitao stražara: “Da li je upravnik dozvolio prijem hrane ostalim zatvorenicima?” Na stražarevo “Ne” Đoko je reagovao, kako je jedino i dolikovalo njegovom ugledu, riječima: “Hvala, ne primam hranu ni ja”, i nabijajući kačket na glavu vratio se na svoje mjesto i nastavio da igra šah sa svojim drugom, solidarišući se u uslovima života sa ostalim zatvorenicima” – prisjećao se Milovan N. Belojević.
Kuća danas
Logor je sredinom 1944. godine rasformiran a na njegovom mjestu danas imamo stadion, nove zgrade i jednu kuću koja stoji kao sjećanje na taj period. U ovoj kući danas živi pet porodica.
“Mi smo odavde masu mina iskopali. To je bilo ograđeno sve, tu su bili bunkeri i rovovi” – kazao je jedan od komšija. Naveo je da je na prostoru današnjeg stadiona bila izgrađena italijanska oružara/barutana i da se tu nalazio ogroman broj eksploziva. Prilikom gotovo svake gradnje ili kopanja nailazilo se na eksplozive i često su morali zvati institucije da pomognu pri deminiranju.
“Tu je bila i original ovakva kuća od kamena, samo manja. Isti način gradnje, isti ulaz i sve. To je bila ta kuća Sava “Crnog” kako smo je zvali” – prisjeća se jedan od starijih stanara.
Kako navode, kada je kuća renovirana, u potkrovlju pronađene su grede na kojima su ekserima ispisane poruke i imena za koje vjeruju da su ih ostavili bivši zatvorenici.
Kako su kazali, više puta su dobijali informacije da će kuća biti rušena, a nadaju se da taj dan neće doći.
Marko Vukčević
