Mali prostor za veliko srce: Najstarija knjižara na Zabjelu se bori za opstanak

Mali prostor za veliko srce: Najstarija knjižara na Zabjelu se bori za opstanak
Rada Vujović pred "Tanagrom"

Dušu svake lokalne zajednice svakako da čine njeni članovi, kroz raznovrsnost ljudskih bića i njihovih međusobnih odnosa i interakcija. Kao što naše živote čine naša iskustva i sjećanja, tako su u njima čvrsto sagrađeni spomenici iz djetinjstva koje pamtimo čitav život. U nedostatku kamenih figura koje će prkositi vremenu a čuvati naša sjećanja, nerijetko se vežemo i za objekte koji to nisu, ali ih jednako dobro prepoznajemo i pamtimo. Ponekad, kada za to dođe vrijeme, poželimo da i mi njih sačuvamo od zaborava, kao što su i oni čuvali naše uspomene.

Rada i Luka Vujović su ponosni vlasnici male, ali i najstarije knjižare na Zabjelu. “Tanagra’‘ je knjižara-daroteka koja se nalazi u blizini Osnovne škole “Oktoih”, gdje opstaje već 25 godina i nudi širok asortiman školskog pribora, poklona, igračaka i slatkiša. U vrijeme kada veliki broj malih i srednjih preduzeća zatvara nedugo nakon otvaranja, prava je rijetkost naići na one koji opstaju toliko dugo, uprkos skromnim kapacitetima.

Naša sagovornica i komšinica, gospođa Rada, naglašava da je strpljenje uslov za rad sa ljudima i da joj je puno srce kada, posle toliko godina, sada već ostvareni ljudi dođu i pitaju da li se sjeća dok su, kao djeca, trgovali u njihovoj radnji. Bude i onih koji, kako kaže, svrate samo da provjere da li još uvijek rade. ,,Često dođu sad već odrasli ljudi i pitaju me da li ih se sjećam. Teško je zapamtiti tolike generacije, ali svakako prija kada vidimo da nas djeca ne zaboravljaju.”

Na molbu da sa nama podijeli neku anegdotu, Rada odgovara: ,,Ima, ima mangupčića, ali ne bih o tome” – smije se i dodaje: ,,Ima momčića koji ulete u radnju i pitaju imamo li bureke. Djeca kao djeca, redovno se šale, posebno dječaci. Kada igraju žmurke upadnu ovdje pa se kriju, ajde tutanj kažem. Znali su i da se potuku pa ih razdvajamo, ali sve je to dio odrastanja” – zaključuje s osmjehom.

Možda smo pristrasni, jer su neki od nas odrasli uz „Tanagru“. Ali moramo priznati da nikada nismo ušli u tako mali objekat, a da uprkos tome zrači tako nestvarnom, gotovo magičnom, energijom. Dok prilazite knjižari, prvi pogled vam ne budi nikakva očekivanja. Ali kada otkrijete ovaj mali ali bogati svijet, dočekuje vas čitav univerzum šarenila koji poziva da ga istražite, onako kako samo najčistije oči djeteta mogu da prepoznaju i cijene. Kada jednom zagazite u taj univerzum, možete u njemu da se zadržite satima, razgledajući i, iskreno, čudeći se, šta sve u njemu možete da pronađete. Topla i nježna priroda njegove gospodarice će vas dodatno uljuljkati do neočekivane udobnosti. Tako je bilo i ovog puta.

Mali prostor za veliko srce: Najstarija knjižara na Zabjelu se bori za opstanak

Kada i kako ste došli na ideju da se upustite u ovaj posao? Da li je to bilo iz potrebe, ambicije ili zadovoljstva?

Oduvijek smo maštali o tome da otvorimo nešto privatno, ali malo jer finansijski nismo bili u mogućnosti za nešto više. Kupili smo prostor tada relativno jeftino i razmišljali šta da otvorimo. Pošto je škola u blizini, a djeci je najinteresantniji školski pribor, igračke, sitnice i slatkiši, odlučili smo da to bude knjižara. Otvorena je u junu 1995. godine. Uslijedio je ljetnji period, zatim početak školske godine i posao je išao veoma dobro. Nismo imali veliku konkurenciju, a nudili smo sve što djeci treba – od olovke do najkrupnijih stvari. Za sve ove godine promijenili smo samo pet ili šest radnica. Raduje nas što djevojke koje su radile kod nas nikada nisu dobijale otkaz, već su nas napuštale zbog drugog posla ili udaje pa mogu reći da smo sa njima stekli korektan odnos i saradnju. Dok smo imali veći obim posla dešavalo se da naša djeca budu tu, a bilo je dana kad bi istrčali sa školskog odmora da pomognu.

Da li vam i sada neko pomaže?

Trenutno radimo suprug i ja, mada više ja nego on. Teško se opstaje zbog velikih dažbina i konkurencije. Dokle ćemo vidjećemo.

Sigurno nije bilo lako otvoriti radnju 90-ih godina. Šta je bilo najteže u početku, a šta sada?

Svaki početak je težak. Trebalo je vremena da saznamo šta djeca najviše traže, da bude raznoliko i da nije monotono. Dešava se da uzmem nešto što ne treba i kažem neka ga, neka se šareni u radnji. Nije mi problem da spustim i 10 igračaka da dijete izabere. U početku smo teško nabavljali robu jer u to vrijeme ovdje nije postojala veleprodaja, pa smo bili prinuđeni da nabavku obavljamo u Beogradu. Uveče bi išli vozom i trgovali preko dana, a zatim se narednu noć vraćali. Susretali smo se i sa situacijama kada u vozu nisu željeli da prime pakete. Od velike pomoći bila je moja majka jer su djeca ostajala s njom. To je trajalo neko vrijeme, a onda i ovdje počinje veleprodaja pa smo nastavili tako da radimo. Imamo knjigovođu koji vodi knjige korektno i fino. U posljednje vrijeme otvaraju se knjižare i veće radnje pa je posao malo opao.

Šta znači izraz “Tanagra” i kako ste se odlučili za taj naziv?

Tanagra je antički grad u Grčkoj koji je bio poznat po brojnim figuricama od terakote – tzv. figuricama iz Tanagre. Kada smo birali ime agencija nam je radila knjige i pitali su koji ćemo naziv. Željela sam da bude nešto romantično i listajući enciklopediju Tanagra mi zapadne za oko. Saživjelo se ime sa nama.

Mali prostor za veliko srce: Najstarija knjižara na Zabjelu se bori za opstanak
Figurice iz antičkog grada Tanagre
FOTO: decorarconarte.com
Koji je najljepši dio bavljenja ovim poslom?

Prije svega rad sa djecom, a pored toga upoznavanje sa ljudima i razgovor sa komšijama. Uvijek naiđe neko sa kim može da se porazgovara. Žene iz komšiluka često svrate na čašicu razgovora. Nikada ne tračarimo već uvijek imamo neke svoje teme.

Koliko dugo živite na Zabjelu? Kako doživljavate ovo naselje?

Živimo na Zabjelu 25 godina. Došli smo ovdje kad su djeca bila mala pa su se tu i školovala. Nikada nismo imali nijedne primjedbe kao ni probleme sa djecom. Stalno su se lijepo slagali, kako međusobno tako i sa drugarima. Ovo je fino naselje pogotovo sada kada se izgradilo i ima sve što je potrebno za život. Sve je nekako tu na dohvat ruke, a ljudi su fini, prisni.

Kakav odnos imate sa komšijama i upravom škole?

Lako smo se uklopili u komšiluk i nakon svih ovih godina imamo baš fino izgrađen odnos. Mogu reći da smo kao jedna velika porodica. Čini mi se da i oni nas vole. Već neko vrijeme postoji knjižara u sklopu škole, a do tada smo imali korektnu saradnju.

Kakav je Vaš pedagoški pristup sa djecom? Traže li nekad savjet?

Naravno. Djeca često traže savjete, imaju pitanja kada im je potrebna pomoć pri odabiru poklona za rođendane ili praznike. Dođu i mlađa djeca koja bi krišom uzela neku sitnicu pa im objasnim da to nije lijepo i odmah poslušaju. Mi smo sa njima od prvog dana drugari i dan danas u tom odnosu nema nikakvih problema. Nikada nam djeca nisu ni kamenčić bacila na radnju.

Ranije je bilo lako izabrati svesku, sada se već mogu naći razne sa slikama junaka iz crtanih filmova, muzičkih grupa, fudbalskih klubova i još mnogo toga. Da li su djeca probirljiva?

Jesu i to veoma. Nekada je bilo mnogo jednostavnije, samo bi tražili svesku sa kvadratima ili linijama. Sada upravo zbog tih slika i boja sveske dijele na ,,muške” i ,,ženske”. Desi se da dođe dječak i traži mušku svesku pa se našalim i kažem da ću mu dati baš ovu sa cvjetićima. Onda uzmem cijeli ovaj pak svesaka i listam da izabere. Često zbijamo šale na račun toga, ali uvijek im izađem u susret i pomažem u odabiru. Čak im ni olovku ne dodajem ja, već im spustim da sami biraju.

Zašto nikada niste proširili posao?

Konkretno ovaj prostor više od ovoga ne može da se proširi, tako je zacrtano u katastru. Mnogi su nas pitali zašto ne otvorimo još jednu radnju, ali smatram da je bolje jedna puna radnja nego dvije poluprazne pa kad vidiš takvu nemaš želju ni volju da uđeš. Odlučili smo da se orjentišemo samo na ovo kako bi stekli dovoljno za neki pristojan život uz penziju, tolike su naše mogućnosti kako finansijske tako i fizičke.

Kad biste imali neograničena sredstva i prostor, da li biste nešto dodali?

Ne bih ništa mijenjala, samo bih proširila asortiman. Možda više slatkiša, ono što djeca najviše traže. Trenutno posao ne ide baš sjajno, ali voljela bih da ga na neki način održimo.

Da li je bilo nekih negativnih iskustava?

Par puta su nam obijali radnju i znali smo ko je, ali nijesmo reagovali. Samo nam je napravljena šteta, popadale su stvari, ali ništa nije odnešeno. Nismo željeli da dolazi do nekog konflikta. Ako nekome možemo da pomognemo pomognemo, a bilo je i toga pa i dan danas gledamo da ljudima izađemo u susret koliko možemo.

Koje su to osobine koje treba da ima uspješan knjižar? Šta je bilo ključno za Vaš uspjeh?

Potrebno je da voli djecu i rad sa njima, da voli ovaj posao, ali najvažnije je da umije sa djecom. Knjižaru u blizini škole ne može da drži neko ko je nabusit, kome smeta dječiji žagor ili kad uđu u radnju pa diraju nešto i slično. Bilo je naravno za sve ove godine par momčića malo nestašnijih, ali prema nama su uvijek bili fini. Kada padne snijeg gađali bi grudvama radnje u okruženju, nikada se nije desilo da jedna grudva padne na našu radnju. Smatram da je najveći uspjeh u tome što smo postigli da nas ljudi vole i poštuju.

Hvala teta-Rado.

Sa gospođom Radom smo razgovarali prošlog februara, neposredno pred pojavu koronavirusa koji je potresao ekonomske prilike širom svijeta, pa tako i u Crnoj Gori. Zbog obustavljanja rada u školama, a nakon toga i ljetnjeg raspusta, mala a uporna „Tanagra“ je naišla na najveći izazov do sada. Kako kaže komšinica Rada, od države nisu dobili nikakvu pomoć, iako su knjižare očigledno među ugroženim djelatnostima.

Uprkos poteškoćama, ovo preduzeće još uvijek ne planira trajno zatvaranje, ali ekonomska kriza koja je pred svima nama će ugroziti poslovanje i mnogo većih biznisa.

U nadi da „Tanagra“ neće pasti u zaborav poput grada po kojem je dobila naziv, pozivamo sve naše čitaoce da, za svoje nabavke školskog pribora, posjete možda najmanju knjižaru u gradu, a sigurno najstariju na Zabjelu.