Stigao je otomobil

Stigao je otomobil

Prvi automobil stigao je u Podgoricu!

I to 9. juna, 1903. godine. Bila su to poštanska kola; karoca bez konja.

Redovnu telegrafsku službu Crna Gora je uvela 1870. a poštansku početkom 1873. godine. Crna Gora je 1875. među prvima pristupila Svjetskom poštanskom savezu, iste godine kada je Savez počeo da radi. Od tada se crnogorska poštanska služba znatno razvila, a prenošenje svih vrsta poštanskih pošiljaka u međunarodnom saobraćaju bilo je olakšano i osigurano.

Crna Gora je 1903. prva u Evropi, uvela automobilski prevoz pošte i putnika. Automobil je kupljen u Francuskoj, a vozio ga je mladi Crnogorac, Milo Tomanović, koga je knjaz Nikola prethodno poslao u Češku da izuči šoferski zanat. Tomanović je i prvi crnogorski mehaničar; veoma popularan u narodu.

U “Glasu Crnogorca”, 7. juna 1903. godine štampana je objava o uvođenju poštansko-putničkog saobraćaja u Crnoj Gori, u kojoj se kaže:

“Počinjući od poneđelnika 9. juna,

p.s.k. Poštansko-Telegrafsko Odjeljenje mjesto diližanse upotrebljavat će Otomobil, po uviđavnosti na svim linijama na izmjenice, tako kako će se priviknut putnici i upoznati se sa svim putovima. Daje se na znanje kako putnicima tako i narodu da opasnosti nema nikakve, jedino treba se ukloniti sa stokom čim se čuje daleko znak da dolazi otomobil, i to nikad pri parapet, jer se stoka može prestrašiti i panuti niz parapet.”

Tadašnjim Pravilnikom o prevozu pošte i putnika u Crnoj Gori, propisano je, pored ostalog, da “šoferi moraju biti crnogorski državljani, pristojna ponašanja, potpuno zdravi, i duševno i tjelesno.”

Oko jedanaest sati, 9. juna 1903. iz pravca Vezirovog mosta, pojavio se prvi automobil koji je stigao u Podgoricu.

Dan sunčan; ulice pune šetača. Otomobil, kako su ga zvali, prošao je “laganim hodom” glavnom podgoričkom ulicom. Svijet je pojurio za njim kao bez duše da vidi to “čudo koje samo sebe goni”.

Parkirao se ispred pošte.

“I u ostalim djelovima grada pročulo se da je pred poštu došla “karoca bez konja”, te je tako nastala opšta trka gradom ko će prvi viđeti to čudo”, zapisao je Andrija Ivančević. “Za upravljačem je sjedio jedan vrlo mlad i suvonjav mladić, rekoše po imenu Milo sa Cetinja. Svijet se već u radoznalosti raspitao đe je naučio da goni ovo čudo, pa rekoše u Češkoj”.

Ivančević dalje piše da je “od svega najviše interesovanja Podgoričana privukao šofer, jer se publika nije mogla načuditi tome da jedan tako mlad momak koji je više ličio na dje- čaka, vozi jedno takvo čudo bez konja.”

A što se tiče pogona ovog prvog automobila koji je stigao u grad na Ribnici i Morači, tu su se Podgoričani, kako bilježi hroničar, “nekako sami dovijali i čuli da u autu nešto krklja kao na vatri i da mu odostrag puši, pa su prema tome sigurni da ga neka “forca” iznutra goni…”

A na čitavom putu kroz glavne ulice Podgorice narod ga je pratio do izlaska iz grada.

Stigao je otomobil!

Preuzeto iz knjige “Podgorički medaljoni” autora Slobodana Vukovića