Div(a) crnogorskog rukometa

Div(a) crnogorskog rukometa
Mlada Olga Sekulić u akciji

Velika nam je čast da predstavimo Zabjelčanku koja je izmijenila rukometnu mapu one velike, bivše Jugoslavije. Upoređivana sa najvećim legendama ove igre, Olga Sekulić je dokaz da se rad, trud i vjera u sebe i sopstvene mogućnosti uvijek moraju isplatiti.

Od igre u prašini na livadama Zabjela do najvećih dostignuća u domaćoj ligi, koja je u tim vremenima bila vjerovatno jača i od današnje Lige šampiona, preko osvajanja evropskih kupova sa njenom Budućnosti, Olga je u svakom trenutku svog života i karijere odisala ogromnom pozitivnošću, što je samo jedan od razloga zbog kojeg će uvijek ostati rukometno božanstvo na Balkanu, a i šire. Golmani širom Jugoslavije, Evrope, pa i svijeta drhtali su od njenih projektila. Vlasnik je jednog od najnevjerovatnijih rekorda u istoriji rukometa na ovim prostorima.

Olga je sa velikim zadovoljstvom pristala da porazgovara sa nama o svom životu i svojoj vrhunskoj karijeri jer, kako kaže, Zabjelo je njen dom, i podržava sve novitete u svom naselju, čime nam je, na sebi svojstven, šarmantan način ukazala veliku čast. Srdačno nas je prihvatila u svoj dom, a svojom otvorenošću i pozitivnom energijom nas potpuno šarmirala i odmah na početku pokazala da se iza onog čuvenog rukometnog gorostasa na terenu, od koga se golmanima ledi krv u žilama, krije osoba prepuna ljubavi i dobre energije.

Recite nam nešto o Vašim rukometnim počecima i djetinjstvu na Zabjelu.

Prve rukometne korake sam napravila na Zabjelu, tačnije u OŠ Vuk Karadžić. Moja 3 godine starija sestra Radmila je počela da trenira rukomet i ja sam tako, uz nju, u početku pratila treninge, da bih nedugo zatim počela i da igram. Rukomet je u OŠ „Vuk Karadžić” bio primarni sport. Trenirao nas je profesor Momo Vujović. Brzo sam počela da igram na školskim prvenstvima. Kada sam se pojavila na mali teren pod Goricom, bila sam vraćena jer je trener smatrao da sam previse slabašna.

Jednom prilikom sam, dok su se ostale igračice zagrijavale i trčale oko terena, uzela loptu, šutirala i pogodila stativu tako jako da se lopta odbila skoro do drugog gola. Srećom po mene, trener je uhvatio taj trenutak i pitao me da li bih željela da igram rukomet. Mojoj sreći nije bilo kraja. Dobila sam trenerku kluba i sa 13 godina počela da treniram rukomet, da bih sa 13 i po godina počela da igram za prvi tim. Prvih pola godine sam igrala na poziciji lijevog krila, da bih nakon toga prešla na poziciju lijevog beka i tu sam poziciju uglavnom igrala tokom čitave karijere.

Zašto rukomet? Šta ga izdvaja od ostalih sportova?

Rukomet je atraktivan, interesantan sport, stalno se nešto dešava. Lično, volim da se borim na terenu za pobjedu, pa je i sam taj momenat borbe u ovom kontaktnom sportu nešto što podiže adrenalin, nešto što čini rukomet uzbudljivim. To dokazivanje na terenu da si bolji od protivnika, borba za svaku loptu, svaki šut, brze tranzicije iz odbrane u napad i obratno je nešto što, po mom mišljenju, izdvaja rukomet od ostalih sportova. Kontranapadi, cepelini, uvijek nekako da podignete publiku na noge, a to je poseban osjećaj.

Tokom karijere mi se dešavalo da pogodim prečku i da se lopta odbije do novinarske lože, što je bilo propraćeno gromoglasnim aplauzom i bukom sa tribina. Mislim da je u Crnoj Gori najpopularniji upravo rukomet, bar što se tiče ženskog sporta. Takođe, smatram neistinitim tvrdnje da je rukomet grub sport. Možda je postao grublji, ali ja sam igrala 25 sezona i nijednom se nisam povrijedila. Rukomet je sport za borce.

Kakav je bio osjećaj kada ste prvi put zaigrali za reprezentaciju na međunarodnoim turniru?

Osjećaj je nevjerovatan. Jednostavno ne mogu da opišem taj trenutak. To je osjećaj čiste sreće. Igrati za reprezentaciju je bio san. Ljiljana Mugoša i ja smo dobile poziv za reprezentaciju dok smo igrale za Budućnost u Drugoj ligi. I danas bi bilo nepojmljivo da igrač iz drugoligaškog kluba dobije poziv čak i za širi spisak reprezentacije, a kamo li tada, kada su liga i reprezentacija bile mnogo jače. Činjenica da sam bila među odabranim igračicama iz cijele bivše Jugoslavije za mene je predstavljala veliku privilegiju i čast.

Taj prvi poziv je bio za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, a nakon toga sam nastavila da igram za A reprezentaciju. Za igračice iz Crne Gore bilo je teško uopšte dobiti poziv za reprezentaciju, s obzirom na to da smo bili mala republika. Pretežno su pozivane igračice iz Srbije i Hrvatske, poneka iz Slovenije. Kvalitet je bio nevjerovatan. Ali, mi Crnogorke smo imale visinu, skok šut, po tome smo bile poznate. Reprezentacija je imala plejmejkere, ali ne i šutera koji bi mogao da pogodi sa 12 metara. To je bila moja specijalnost. Svakako, kad se podvuče crta, to je jedan od najvažnijih trenutaka u mojoj karijeri.

U jugoslovenskoj rukometnoj istoriji ostao je upamćen meč Budućnosti protiv Voždovca, u polufinalu Kupa Jugoslavije. Podsjetite nas zašto.

Tokom karijere sam imala mnogo dobrih mečeva. Redovno sam postizala 10 i više golova na utakmici. To mi je i bio zadatak, s obzirom da sam bila šuter. Ta utakmica je zapamćena ne samo po tome što sam postigla 18 golova iz 18 šuteva, nego i po tome što je na drugoj strani, na golu Voždovca bio u tom trenutku najbolji golman Jugoslavije i prvi golman reprezentacije, Dragica Đurić. Zbog te činjenice je do danas ostao upamćen taj meč i moj stopostotan učinak.

Zanimljivo je da mi je poslije meča naš veliki stručnjak Đoko Vučinić, tadašnji trener muškog rukometnog kluba Budućnost, čestitao na sjajnoj partiji. Istakao je da mu je prosto nevjerovatno da sam pogodila 18 puta iz 18 pokušaja, s obzirom da je protivnik skoro čitav meč igrao „flaster“ na mene. Čak je jednom prilikom izjavio “to mogu samo Olga Sekulić i Veselin Vujović“. Te riječi su mi svakako puno značile jer dolaze od stručnjaka visoke klase.

Div(a) crnogorskog rukometa

Ako biste birali, koji bi bio najljepši a koji najteži trenutak u Vašoj karijeri?

Najljepši trenutak u mojoj karijeri je bez sumnje prvi naslov prvaka Jugoslavije koji sam osvojila sa ekipom Budućnosti. Nakon decenijske dominacije Radničkog, u čijim redovima su bile sve same reprezentativke Jugoslavije, uspjele smo da u oba meča pobijedimo. Prvo u Beogradu, a onda i u revanšu, u prepunoj Morači. Ta atmosfera i taj osjećaj će zauvijek ostati u mom sjećanju i to je bez sumnje najljepši trenutak u mojoj karijeri.

Najteži trenutak u mojoj karijeri se desio dok sam igrala u Portugalu. Nastupala sam za portugalskog šampiona Madeiru. Pred nama je bio vrlo bitan meč. Na zagrijavanju, pola sata pred početak utakmice javili su mi da mi je otac umro. Zbog važnosti meča i nemogućnosti da se vratim kući (zbog sankcija koje su u tom trenutku bile na snazi u Jugoslaviji), morala sam da odigram taj meč.

Nakon prvog poluvremena napravili smo dobru zalihu, pa sam drugo poluvrijeme bila pošteđena igre, na čemu sam i danas zahvalna ljudima iz kluba. Bio je to vrlo emotivan i težak trenutak za mene.

Nakon sjajne karijere, uslijedio je trenerski posao. Koliko ste zadovoljni njime?

Nakon završene igračke karijere posvetila sam se trenerskom poslu. Otvorila sam svoj klub koji se zove Devetka, po broju koji sam nosila na dresu. Pola godine nakon toga, dobila sam poziv iz Budućnosti, pa sam uporedo radila i tamo i u svom klubu. Ja sam i danas stalno zaposleni radnik Budućnosti. Međutim, kako sam imala mnogo obaveza u svojoj školi rukometa, danas vodim Devetku, a igračice koje se pokažu dobijaju šansu da igraju za Budućnost. U toku našeg rada iznjedrili smo mnogo reprezentativki u kadetskom i juniorskom uzrastu.

Neke od njih se i danas uspješno bave rukometom, pa bih između ostalih izdvojila Esmu Muratović, koja trenutno igra za šampiona Turske, ekipu Kastamone, Slađu Prelević koja igra za srpskog šampiona, ekipu Medicinara, zatim Tamaru Stojanović koja trenutno igra u Francuskoj. Bilo je tu još mnogo talentovane djece u juniorskoj i kadetskoj kategoriji, koje su bile uvijek na vratima reprezentacije. Teško je bilo ući u prvi tim Budućnosti, najviše iz razloga što je tamo igralo 4-5 naših igračica, a ostalo su bile strankinje, i to mnogo kvalitetne igračice. Sada je to malo lakše, jer u timu više nema toliko inostranih igračica.

Div(a) crnogorskog rukometa

Sve u svemu, zadovoljna sam radom našeg kluba, koji vodimo ja i moj suprug Zvonko Sekulić. Takmičimo se u Prvoj crnogorskoj ligi i imamo kategorije uzrasta djece od 8 godina do djevojaka koje igraju za prvi tim. Prvi tim je uglanom sastavljen od igračica koje su 2000. godište i mlađe. Napomenula bih da smo trenutno uz Budućnost jedina ekipa iz Podgorice koja se takmiči u Prvoj ligi. Takođe, 2007. godine smo bili prvaci države u pionirskoj konkurenciji.

Kakvi su uslovi i koliko je teško voditi jedan prvoligaški klub i školu rukometa?

Što se tiče uslova i infrastrukture, moram istaći da mi je mnogo žao što ne treniramo i ne igramo utakmice na Zabjelu. Devetka je zabjelski klub, ja sam Zabjelčanka. Kao zaslužni sportista dobila sam stan od države. Prvobitno sam dobila stan u podgoričkom naselju Blok V, ali sam tražila da mi dodijele stan na Zabjelu i srećom uspjela u tome. Zabjelo je moj kraj, moja kuća. Počelo je sve tako, na Zabjelu, trenirali smo u balonu, u ulici Vojisavljevića na Zabjelu. Međutim, nakon ulaska u Prvu ligu morali smo da se preselimo na Stari aerodrom, jer je sala na Zabjelu bila neuslovna za taj rang takmičenja. U Prvu ligu smo ušli sa travnate podloge. Trenutno na Starom aerodromu imamo stvarno odlične uslove za trening, odgovarajuću podlogu, grijanje. Ove godine smo već izborili plasman u plej-of Prve crnogorske lige, pa mogu reći da smo i sa tog aspekta zadovoljni.

Ponavljam, mnogo mi je žao što se na Zabjelu ne igraju prvoligaške utakmice jer smatram da Zabjelo to zaslužuje. Apelujem na sve Zabjelčane koji su u mogućnosti i sve Zabjelčane dobre volje da pomognu, da dovedemo prvoligaški rukomet na Zabjelo, jer i ova djeca to zaslužuju. Mi nemamo nikakvu finansijsku pomoć sa strane, niti od strane Saveza, a svaki meč koji igramo na domaćem terenu plaćamo Savezu za organizaciju. Takođe, sve termine za trening i utakmice plaćamo sami. Neisplativo, ali klub živi čisto iz ljubavi prema rukometu i želje da djeca igraju rukomet.

Za kraj, šta bi poručili zabjelskoj omladini?

Zabjelskoj omladini bih poručila da se bave sportom. Nije bitno je li to rukomet, košarka, odbojka ili fudbal, smatram da je vrlo bitno da se djeca bave sportom. Osim što jačaju svoje tijelo i um, svoje slobodno vrijeme troše na pravi način, radeći nešto zdravo i korisno. Znate, ona izreka ‘’u zdravom tijelu zdrav duh’’ je potpuno tačna. Djeca treba da se bave sportom ne bi li bila sklonjena sa ulice i svih problema koji negativno utiču na našu omladinu. Omladina je naša budućnost i moramo je njegovati na pravi način.

Intervju pripremio Boris Pajović

Tekst je prvi put objavljen u petom broju časopisa Glas Zabjela, januara 2018. godine

Expergo podcast glas zabjela
Prethodni članakPREGLED: FK Adria – FK Zabjelo (VIDEO)
Sledeći članakStigao je otomobil