Atomsko sklonište: U Crnoj Gori kao kod kuće

Atomsko sklonište: U Crnoj Gori kao kod kuće

Poznati jugoslovenski bend Atomsko sklonište će zatvoriti Novogodišnji program Podgoričkog prazničnog pazara nastupom u srijedu, 2. januara, sa početkom u 22:40 časova. Evo prilike da se malo bolje upoznate sa bendom ali i njegovim frontmenom Brunom Langerom, sa kojim smo razgovarali uoči njihovog nastupa u Podgorici.

Sadašnji frontmen pulske grupe Atomsko sklonište, Bruno Langer rođen je u Rijeci, dio djetinjstva proveo je u Zagrebu, a zatim se trajno vezao za Istru i Pulu. Kao četrnaestogodišnjak na poklon od prijatelja dobija svoju prvu gitaru i to sa samo dvije žice. Njegova prva bas-gitara bila je iz kućne radinosti Dinka Bijažića, pulskog muzičara koji mu je otkrio svijet električnih instrumenata i bio njegov učitelj gitare.

Bijažić je 1964. godine bio u potrazi za basistom, pa mu je Branko Umković (bubnjar i pulski ”kralj pjevanja”) doveo Langera. Iz te će se saradnje izroditi službeni Langerov sastav Fantomi, mada je Langer još prije svirao u sastavu Apaši.
No, Fantomi ne traju dugo, pa Bruno postaje basista Logaritma. Nakon što Logaritmi prestaju s radom, 1968. godine nastaje Hush, preteča Atomskog skloništa. Langer se 1974. godine priključuje grupi Bumerang

U jesen 1976. Bumerang prestaje s radom između ostalog i zbog toga što su muzičari bili iz različitih gradova. Blažić i Langer se vraćaju u Pulu i 1976. započinju saradnju s pulskim pjesnikom Boškom Obradovićem, koji se osim pisanja pjesama, bavio režijom i organizovanjem različitih umjetničkih manifestacija. Godine 1968. režirao je predstavu ”Atomsko sklonište” koja je premijerno izvedena u Istarskom narodnom pozorištu, a temeljila se na izboru iz svjetske antiratne poezije, za tu priliku pojačane nekim njegovim pjesmama. Obradović pristaje na saradnju i 26. februara 1976. daje im svoje tekstove, te se taj datum uzima kao službeno osnivanje Atomskog skloništa.

Pored Obradovića, koji se može smatrati osnivačem i idejnim vođom grupe, prvu postavu Skloništa činili su: Sergio Blažić (vokalni solist), Saša Dadić (bubnjevi), Dragan Gužvan (gitara) i Bruno Langer (bas). Iz čisto marketinških razloga proglašavaju se punk grupom iako nisu ni znali što je to punk. Uspjeli su zainteresovati javnost.

Diskografija Atomskog skloništa broji 15 albuma od kojih 8 studijskih, 2 uživo, 3 izdanja na engleskom, 2 kompilacije i još 3 singla. (Wikipedia)

Za Glas Zabjela je sa frontmenom benda, Brunom Langerom, razgovarala Maja Radomirović.

Izgleda da postoji posebna veza između Atomskog skloništa i crnogorske publike?

Atomsko sklonište i crnogorska publika su oduvijek u ljubavi, a naš prvi nastup je bio u Sportskoj dvorani Morača 1982. u sklopu jugoslovenske turneje i promocije albuma Mentalna higijena, zatim slijedi doček 2000. godine u Budvi pa nekoliko Lake fest-ova u Nikšiću i krajem ovog ljeta na prvom Oktober festu u Budvi. Sve je to dokaz da se Atomci u Crnoj Gori osjećaju kao kod kuće.

Primjećujemo da ste podmladili bend?

Bend je zasigurno pomlađen jer je zbir godina dva nova člana manji od godina moje rokerske karijere. Naime, drugog maja 2019. bit ce točno 55 godina od mog prvog javnog nastupa. Momci su pravi rokeri, rodili su se uz pjesme Atomskog skloništa i pravo je zadovoljstvo biti na bini sa njima jer me to vraća u korijene rock n rolla i korijene Atomakog skloništa.

Svi se nadamo nekom novom albumu Atomskog skloništa. Ima li novosti na tom polju?

I ja se nadam. Sazrelo je vrijeme za novi album koji se pomalo krčka u mojoj duši.

Ove godine je 40 godina od objavljivanja albuma Ne cvikaj generacijo i Infrakt. Dva sjajna albuma u istoj godini. Danas bi takav poduhvat bio nezamisliv.

Danas je naučna fantastika čuti električnu gitaru kad upalim radio i pretresem sve radio stanice tražeći taj plemeniti magični zvuk, ali nisam čangrljivi trećedobnik koji priznaje samo rock n roll, jer smatram da svaka generacija ima pravo na svoju muziku. Međutim, rock n roll je prevelik i ostavlja svojom pozitivnom energijom nešto nezaobilazno barem u mom životu i, vjerujem, i u životu moje generacije.

Da li ste se malo umorili od putovanja i koncerata svih ovih godina?

Nimalo se nisam umorio od putovanja jer smisao i najveće bogatstvo u mom životu su putovanja i koncerti na kojima upoznajem nove ljude, stječem nova prijateljstva i volio bih da na cijeloj planeti počinju masovna putovanja, da ljudi jedni druge upoznaju jer tad bi bilo daleko manje razloga za bilo kakva ratovanja. Nisam upitan do kad cu svirat i putovat, odgovor je kratak i jasan: do posljednjeg daha.

Šta da očekujemo od Atomaca u 2019.?

Dakako nastavak putovanja i svirki diljem prostora koji se nekada zvao Jugoslavija i konačni izlazak nove ploče.