Zabjelo kroz istoriju

Ove godine u Zabjelo uloženo preko milion eura

Zabjelo je najjužnija četvrt Podgorice i najveća po površini. Podaci koji se mogu pronaći na internetu govore da Zabjelo danas ima blizu 40.000 stanovnika uz naselje Pobrežje i Zeleniku koji se ponekad smatraju dijelom Zabjela.

Svima nama je manje više poznato dosta činjenica iz bliže istorije Zabjela i njegovih stanovnika. Mi smo pokušali da dodjemo do podataka kako je nastalo i kako se živjelo na Zabjelu početkom i tokom prethodnog vijeka i ranije, pa u nastavku objavljujemo ono što smo saznali iz studije Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga” iz 1991. godine.

Zabjelo obuhvata pravougaoni prostor između Ljubovića na sjeveru i Dajbabske gore na jugu te zetskog puta Podgorica-Zeta na istoku i Morače na Zapadu. Čitav taj pravougli prostor je od davnina bio korišćen imajući u vidu plodnost zemljišta i položaj prema staroj Podgorici i Morači.

Kako u svom djelu kaže g. Radusinović, o tome svjedoče mjestimični nalazi grnčarije i kamenih urni kao i sam naziv sela (Zabjelo) koji je slovenskog porijekla i ima značenje zabrane – najvjerovatnije zabranjene ispaše u određeno doba godine.

Mi smo došli do podatka da naziv Zabjelo može voditi porijeklo iz činjenice da je na njegovom prostoru bilo puno sitnije stoke, ovaca… Kad je neko želio objasniti da se nešto nalazi na prostoru ovog naselja obično je govorio: „…tamo gdje se zabijeli (od boje stada)…” pa je tako nastala riječ Zabjelo.

Kao feudalna svojina iz predturskog doba, Zabjelo je držano kao vlasništvo „zabran” veleposjednika, a zatim je u doba Turaka došlo u posjed aga i begova koji su ga koristili do zadnjih decenija pretprošlog vijeka. Poslije oslobođenja od Turaka i Zabjelo je, kao jedan od najplodnijih djelova Zetske ravnice, počelo ozbiljnije da se naseljava, a raspodjelu zemlje su tada uglavnom vršili državni organi sa Cetinja. Zemljište na teritoriji sadašnjeg Zabjela u početku je najviše dodjeljivano Kučima i Lješnjanima.

Prema podacima A. Jovićevića Zabjelo je još 1925. godine imalo 17 kuća, dok je prema Imeniku mjesta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1925. godine u njemu živjelo 13 domaćinstava sa 80 stanovnika. Do 1941. godine na Zabjelu se broj domaćinstava popeo na 25, a broj stanovnika na 134. Toliko domaćinstava imalo je isto toliko kuća, od kojih je prizemnih bilo 19, a na izbi 6. Većina kuća je bilo bez patosa, dok su 4 kuće, osim ognjišta, koristile šporet, a ostale samo ognjište.

Tih godina na Zabjelu su živjeli:

 

Strugari

(1 domaćinstvo) doseljeni iz Rvaša u Riječkoj nahiji poslije 1878. godine,

Lazovići

(2 domaćinstva) porijeklom iz Vukovaca a doseljeni poslije 1918. godine,

Radunovići

(2 domaćinstva) iz Progonovića, jedno domaćinstvo naseljeno uoči Balkanskog rata, a drugo 1923. godine,

Bracanovići

(1 domaćinstvo) doseljeni iz Kuča oko 1918. godine,

Đurišići

(3 domaćinstva) doseljeni iz Paraca, iz Lješanske nahije 1919. godine,

Kažići

(2 domaćinstva) doseljeni iz Ponara 1930. godine,

Šiševići (1 domaćinstvo) doselili su se iz Bistrice 1937. godine,

Kekovići

(1 domaćinstvo) doseljeni iz Zagarača 1927. godine,

Radonjići

(1 domaćinstvo) doseljeni iz Kuča u Podgoricu, pa na Zabjelo 1932. godine,

Miranovići

(1 domaćinstvo) iz Donjih Kokota, došli 1927. godine,

Rajkovići

(2 domaćinstva) iz Pipera doseljeni 1920. godine,

Popovići

(1 domaćinstvo) iz Staniseljića doseljeni 1926. godine,

Šanovići

(1 domaćinstvo) doseljeni iz Zete 1900.godine,

Đurovići

(1 domaćinstvo) su iz Vukovaca doseljeni 1938. Iste godine kada je i porodica Šaban

(1 domaćinstvo) doseljena iz Ljubotinja,

Radusinovići

(1 domaćinstvo) su iz Buronja i njihov doseljenik se nastanio na Zabjelu posle povratka iz Amerike 1939. godine,

Kaluđerovići (1 domaćinstvo) preseljeno iz Zete 1936. godine i Dedići sa 3 domaćinstva,

doseljeni iz Kuča poslije 1878. godine.

U sastav Zabjela su ulazila i dva zaseoka. Kuće Šćepovića se tada nalaze blizu puta od Podgorice ka Zeti, dok je drugi zaseok bio na istočnoj podgorini Dajbabske gore. Prvi nosi naziv po Šćepovićima iz Kuča, koji su držali veliki broj ovaca i dogonili ih ovdje nadomak Ćemovskog polja radi ispaše.

Kasnije su njihovu imovinu kupili drugi doseljenici koji su takođe držali velika stada ovaca. Bili su to Matovići (2 domaćinstva) doseljeni iz Zete 1900. godine, Zatim Radunovići (1 domaćinstvo) doseljeni iz Progonovića, Popovići (1 domaćinstvo) iz Zete, doseljeni 1918. godine i Neškovići (1 domaćinstvo) doseljeni krajem pretprošlog vijeka, takođe tada poznati stočari. Zelenika, kao treći dio sela, imala je 1941. godine 8 domaćinstava: Nenezići (1 domaćinstvo) doseljeni iz Podgorice, od istoimenog su podgoričkog bratstva, doseljenog iz Velestova, Bojanići (4 domaćinstva) iz Pribojevića (Lješanska nahija), doseljeni 1923. godine, Vukčevići (1 domaćinstvo) doseljeni iz Botuna 1930. i Kneževići (2 domaćinstva) doseljeni iz Dajbaba 1928. godine.

Ovi podaci ukazuju da je Zabjelo svojom pitominom, plodnošću i položajem bilo privlačno za stanovnike okolnih nedalekih krajeva. Neposredno od njega prema istoku i jugu, ka Cijevni i Ribnici, prostire se Ćemovsko polje. Mještani Zabjela koristili su ga skoro svakodnevno, krećući se sa stokom od njegovog donjeg ka gornjem dijelu, koje su okolna sela nazivala Donje i Gornje polje.

Na kraju Gornjeg polja tj. na Ribničkim Vrelima bila su stočna pojilišta i plandišta, a selo je držalo oko 1000 grla sitne i do 120 grla krupne stoke i konja. U pogledu seoske patrijarhalne solidarnosti karakteristično je istaći da je ona bila veoma izražena. U svojim sjećanjima na nju i danas je stariji mještani sa zadovoljstvom ističu.

Međusobna ispomoć, posebno pomoć siromašnijima i inokosnijima (onima koji žive sami i slabi, bez pomoći), činile su njenu osnovu. Najugledniji su bili oni ljudi koji su je najviše podsticali i do nje mnogo držali. Među takvima, osobito se isticao ugledni i gostoljubivi domaćin Mića Đurišić, koga stariji Zabjelčani i danas pamte.

Izvor: Pavle S. Radusinović

„Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga” iz 1991 godine (str. 176-178).

Tekst je objavljen u prvom broju časopisa Glas Zabjela, januara 2017. godine