Bez „Tare” nema ni garaža

Bez „Tare” nema ni garaža
FOTO: autobusi.org

Sjećate li se popularnih „Tarinih garaža“?

One su bile obavezna odrednica i orijentir za sve one koji su namjeravali posjetiti Zabjelo a nisu ga dobro poznavali. Kod „Tarinih garaža“, preko puta „Tarinih garaža“, iza „Tarinih garaža“, ovu odrednicu mnogi i danas koriste kada žele da objasne položaj nekog od objekata koji se nalazi u blizini ili na putu za Lamele, iako starih garaža odavno nema.

Preduzeće „Tara“ nekada je bilo izuzetno cijenjeno preduzeće. Milioni putnika putovali su njihovim autobusima. Osnovano je na Cetinju poslije Drugog svjetskog rata.

Jedno od najuspješnijih preduzeća u Crnoj Gori i tadašnjoj Jugoslaviji naziv je dobilo po jednom tragičnom togađaju. Autobus koji je krajem Drugog svjetskog rata prevozio italijanske putnike, survao se u rijeku Taru. Ovaj autobus je kasnije izvučen iz rijeke, osposobljen za vožnju i bio je jedan od prvih u voznom parku preduzeća koje je dobilo ime ,,Tara”.

Preko 3,3 miliona putnika koristilo je njene usluge 1978. godine. Do 1983. godine, ,,Tara” je prevezla skoro 87 miliona putnika. Kada pomislite da je ova cifra četiri puta veća od broja stanovnika tadašnje države, lako ćete uvidjeti koliki gigant je „Tara“ bila. Vozni park ovog cetinjskog preduzeća činilo je više od 100 autobusa.

Interesantno je da nije bilo lako dobiti neku od važnijih linija za vožnju od Crne Gore do gradova u drugim republikama. Po kazivanju onih koji su nekada radili u „Tari“ trebalo je da se dobro „preznojite“ i da dugo budete pomoćni vozač, odnosno suvozač, da bi vam glavni vozač kod koga ste učili zanat potvrdio da ste spremni za vožnju.

Nekadašnji radnici „Tare“ sjećaju se mnogih anegdota iz života cetinjskog preduzeća, a sa vama ćemo podijeliti onu koju većina pamti i koja se najčešće prepričava, a ispričao nam je jedan Cetinjanin.

„Tarin” autobus krenuo je iz Beograda za Podgoricu. Prilikom izlaska autobusa sa stanice, vozilo je zaustavio jedan momak. Brzo je ušao u autobus, a vozaču je ugurao u džep zgužvani papir. Misleći da ga je častio vozač mu je rekao da sjedne odmah iza njega, na mjesto koje se obično čuva za privilegovane. Tokom putovanja vozač je zavirio u džep da vidi koliko ga je momak častio. Nije htio da reaguje kada je vidio samo zgužvani papir, bilo mu je neprijatno i od konduktera, ali je bio prilično iznerviran.

Kad su stigli u Podgoricu momak se pozdravio, dok mu je vozač na to dobacio ono čuveno podgoričko: ,,Ajde, ajde još ćemo se mi sresti”. Kad je došlo vrijeme da vozač ide u penziju pošao je u penziono gdje je saznao da mu staž nije bio povezan. Počeo je da se svađa i prepire sa zaposlenima, vikao je na službenike pa je tu svađu čuo i direktor. Kad su direktoru rekli ko je čovjek koji pravi problem u vezi staža naredio je da mu se odmah sve završi. Vozač je bio začuđen ovom reakcijom direktora pa je odmah pitao kako to da mu je izašao u susret i riješio problem. On mu je objasnio da je sa njim kao student često putovao u Beograd i kako jednom nije imao novca da plati putničku kartu pa mu je u džep ugurao običan papir.

Nažalost i „Tara“ je nestala dolaskom nesrećnih devedesetih godina. Kada je preduzeće počelo da propada i velike „Tarine garaže“, u kojima su autobusi popravljani, počele su da gube svoj sjaj.

„Tara“ danas živi samo u sjećanjima onih koji su imali prilike da putuju njenim autobusima, fudbalera FK Zabjelo čiji je „Tara“ svojevremeno bila sponzor, možda i onih koji stanuju blizu nekadašnjih garaža, a vjerovatno i Cetinjana.

Mješoviti izvori sa interneta i stanovnici Zabjela

Tekst je prvi put objavljen u trećem broju časopisa Glas Zabjela, maja 2017. godine.