Vjerovatno mnogima kad se pomene novogodišnja euforija ne prolaze misli kako se radi o nekom neprirodnom ili nezdravom ponašanju. Čak najlošiji komentar ovog stanja ide u smjeru da se radi o luckastom ponašanju osobe koja sa entuzijazmom i radošću priprema proslavu nečega što će realno doći jer, radovali se mi ili ne, željeli ili ne, Nova godina će sigurno doći.
Problem kod novogodišnje euforije je u tome što ljudi najčešće brkaju sreću s euforijom, dodatno maskiranje nezdravosti ponašanja potpomaže to da se niko ne žali kad osjeća euforiju, a krug zatvara činjenica da je novogodišnja noć noć poslije koje imamo prliku da sve uradimo ponovo, bolje, drugačije, kvalitetnije, itd… Euforija u bukvalnom prevodu, znači dobar(eu) teret (phoria). A kako je dobro biti dobro, ili bar poželjno biti dobro, teret ne izaziva lošu odnosno negativnu asocijaciju pri tumačenju ponašanja, čak naprotiv.
Euforija je kao obrazac ponašanja često socijalno prihvatljiva. Rijetko ko će reći da mu smeta ili da ima išta protiv nečijeg ponašanja koje odaje sliku zadovoljne osobe. Još kada se ovakvo ponašnje nađe u kombinaciji sa realno opravdanim razlogom (dolazak Nove godine) često možemo primjetiti podsticanje da se takvo ponašanje razvija. Dolazak Nove godine je jak okidač buđenja emocija kod čovjeka a samim tim umnogome utiče na psihičko stanje.
Nova godina donosi mogućnost da sve što je bilo dobro u prethodnom periodu postane divna uspomena koja će nam grijati dušu zauvijek, a sve ono što je loše, po početku Nove godine zvanično prelazi iz poraza u lekciju koju smo naučili. Ta lekcija će nam u životu služiti da budemo bolji, jači, kvalitetniji ili uspješniji ili zadovoljniji. A spoznajom da više nijesmo gubitnici već ponosni pobjednici pravi se snažna psihološka podloga za razvoj nade u bolju budućnost. Razvojem nade dolazi do lučenja hormona sreće, koje je veoma povišeno tokom momenata euforije, i dobar aspekt ovog osećanja je predimenzioniran na račun onog lošeg.
Kada osoba doživljava euforiju, njen organizam luči znatno više supstanci koje ublažavaju osjećaj za bol, stoga osoba ne osjeća pritisak tereta koji, sa sobom, ovo nezdravo osjećanje nosi. Budući da je euforija intenzivna emocija, ona lako preplavi i tako značajno umanji sposobnost racionalnog mišljenja. Euforična osoba uvijek ima veoma visok nivo energije, uglavnom ne može da spava i gubi apetit, sebe vidi kao svemoćnu i teži perfekcionizmu. Usled pojačanog lučenja određenih hormona dolazi do iluzije o snazi, ličnoj veličini, savršenstvu i lakoći izvođenja bilo kakvog zadatka. Euforija stvara iluziju koja je u suprotnosti s realnošću. Svako bježanje od realnosti, pa makar za razlog imali privid magičnosti Nove godine, nikada ne može biti ispravan put ka sreći.
Pored ovog bježanja, euforija takođe iscrpljuje zalihe hormona i energiju dovodi do pražnjenja koje, gotovo nikad, nije opisano pozitivnim terminima. Osiromašenje zaliha dopamina, serotonina, adrenalina, dovodi do umanjenja energije, teškoća u donošenju odluka, potištenosti a na kraju do mentalne iscrpljenosti. Iako je na oko prosječnog čovjeka pozitivna strana euforije možda ljepša od pozitivne strane sreće, njena negativna strana je opasna, unazađujuća i vodi psihofizičkim problemima.
Imajući sve ovo u vidu, ni dolazak Nove godine ne bi smio biti razlog za opravdavanje podsticanja euforičnog ponašanja. Osjećaj zadovoljstva i sreće, nošeno realnom nadom da u novoj prilici imamo šansu da budemo bolji je ono što sebi smijemo dozvoliti. Svako prenaglašavanje ili bezzatezno prepuštanje emocijama uvijek vodi ka nezdravom ponašanju i sa psihološkog stanovišta nije preporučljivo. Umjerenost u svemu, pa i u radovanju je prava mjera.
Kolumna je prvi put objavljena u petom broju časopisa Glas Zabjela, januara 2018. godine.
Ako već niste, pročitajte i prethodnu kolumnu Postoji li strah od bliskosti među ljudima današnjice?
Radmila Stupar Đurišić rođena je u Novom Sadu 19179. godine. Diplomirala je na odsjeku za psihologiju 2001. godine, prva u generaciji. Udala se 2002. godine i postala Podgoričanka sa mjestom prebivališta na Zabjelu u Ulici 27. marta. Taj stan je još uvijek u vlasništvu porodice Đurišić. Privatnu praksu otpočinje 2009. u ambulanti Anima Medika na Zabjelu, gdje je i danas možete naći. Ime Minja Psihološkinja nastalo je usled potrebe pojavljivanja u dječijim emisijama i ubrzo je postalo sinonim za razdraganu psihološkinju koja uvijek ima spreman odgovor koji ne plaši nikoga i koji se ne plaši nikoga. Duh Zabjela, neustrašiv, ponosan, svojeglav, samostalan, sličan je njenoj energiji i filozofiji života. Ima muža, troje djecek, jednog psa, četiri knjižice i svoju igračku. Kao psiholog kognitivno-bihejvioralnog psihoterapijskog usmjerenja, evaluator u obrazovnom procesu i sudski vještak za oblast psihologije, u budućnosti će odgovarati na pitanja čitalaca Glasa Zabjela. Pitanja možete slati na: radmila.stupar.djurisic@gmail.com
