Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo

Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo
Ilustracija

Dablin je glavni grad Republike Irske. Izgrađen je na istočnoj obali države, na ušću rijeke Lifi u Irsko more. Zauzima površinu od 115 km² i u njemu živi milion i 800 hiljada ljudi. Ime je dobio po irskom izrazu dubh (crni) linn (bazen) po manjem jezeru koje je nekada davno postojalo u njegovoj blizini.

Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo
Google

O životu u Dablinu smo razgovarali sa dizajnerkom enterijera Tatjanom Šteković i kuvarem Goranom Štekovićem, koji je inače odrastao na Zabjelu. Oni su prije 3 godine odlučili da život u Podgorici i Beogradu zamijene irskom prijestonicom.

Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo
Tatjana i Goran Šteković

Kakvi su bili prvi utisci?

„Dablin je u suštini grad pabova i crkvi. Priroda je fantastična na čitavom irskom ostrvu. To je priča za sebe. Ako se ponekad eto zadesi da je sunčan dan, cijeli grad izađe napolje, a ulice i parkovi budu puni ljudi.” – primjećuje Goran.

Tatjana je bila opširnija.

„Irska je potpuno drugačija od ostatka Evrope. Vrlo je ostrvska. Dablin je jako lijep ali i neobičan. Arhitektura je potpuno drugačija i ne liči ničemu što sam do sad vidjela. Grad je izgrađen u širinu a ne  u visinu. Sjećam se da sam kolegama na poslu objašnjavala kako je to živjeti u zgradi. Ovdje ljudi kupuju i grade kuće. Niko ne živi u zgradi osim ako je socijalni slučaj. Imaju socijalna stanovanja za ljude i to su u suštini jedini ljudi koji žive u zgradama. I to u zgradama koje imaju po tri sprata, nikad više od toga. Dablin nema nebodere, ima vrlo mali broj velikih zgrada koje su u tom tehnološki razvijenom dijelu grada koji se zove „dokovi“. To je luka gdje Dablin izlazi na more. Tu je jedino novija infrastruktura koja je izgrađena u zadnjih 10 godina.

Naravno, vozi se sa lijeve strane pa si prinuđen da budeš oprezniji, što dodatno doprinosi stresu prilagođavanja. Ali sjećam se jednog od prvih dana. Hodali smo jednom od glavnih ulica grada i ugledali smo momka od možda 13-14 godina u trenerci koji gleda u telefon, a sa sobom na povocu vodi ponija. Kao da je to nešto potpuno normalno i uobičajeno.

Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo

Ljudi su jako ljubazni. Svi su spremni da ti pomognu i da te usmjere. Svaki vozač autobusa ima strpljenja da uđeš i da ti objasni gdje ideš. Sve u tom smislu funkcioniše. Ali opet to je grad u koji je u poslednjih pet godina došlo jako puno ljudi odjednom. Baš je sve prepuno ljudi svih kultura i nacija. Skoro da ne može da se čuje engleski jezik u centru grada. Tako da je Dablin trenutno u nekoj vrsti tranzicije koja je pomalo čudna i biće interesantno vidjeti kuda to vodi.

Ono što prvo para oči kad dođeš u Dablin to je da je grad prepun beskućnika i to je veliki problem. To je na neki način sudar svjetova u centru grada jer je Dablin grad u koji ljudi dolaze da rade za velike kompanije poput Gugla, Fejsbuka, Linkd ina. Sve te firme se sad ovdje otvaraju kao predstavništva za Evropu. Svi ti ljudi žive u istom dijelu grada i tu su im i kancelarije. Postoje vrlo jasno ograničeni djelovi grada od beskućnika i getoa do novih naselja bogatijih ljudi. Malo je i haotično.”

Koje su bile prve prepreke i problemi u prilagođavanju?

„Prije svega, klima. Dablin je grad u kojem jako često pada kiša. Nositi kišobran je uglavnom uzaludno jer ili kiša pada pa prestane ili će ti ga slomiti olujni vjetar jer je to ostrvsko vrijeme. Prve godine mi je bilo baš hladno, sjećam se da sam prvo ljeto provela u jakni. Tek sam se sledeće godine aklimatizovala. Čovjeku je potrebna potpuno drugačija garderoba nego na Balkanu. Baš je potrebno vrijeme da se čovjek adaptira. Da se kupi odjeća u kojoj možeš recimo da voziš biciklo po kiši. Ona narodska „nema lošeg vremena, samo loše odjeće“ ovdje postaje najjasnija.” – slikovito će Tatjana

Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo
Rijeka Lifi

„Jedan od većih problema na početku je bilo obezbjeđivanje smještaja, kao i riješavanje papirologije. Iako je u pitanju Zapadna Evropa, birokratija je kao u Crnoj Gori. Nestrpljivi i neprijatni službenici su bili prepreka, ali nekako smo se izvukli iz tog „Kafkinog lavirinta“. Zatim smo počeli da tražimo stan. U Dablinu, da bi se uselio u stan koji ćeš, pritom, da platiš basnoslovno, potrebno je jako puno papirologije. Kad sve to uspiješ, onda shvatiš da je pored tebe još 20 kandidata između kojih gazda bira kome će da izda stan. Generalno to zavisi od tvog zaposlenja, jesi li menadžer ili obični radnik. Jednostavno, kad dođeš, prinuđen si da živiš u lošem smještaju, da li u sobi ili u zajedničkom stanu. Kako napreduješ u poslu i u primanjima tako se mijenja i kvalitet života.”

Za Gorana, prva prepreka je bio jezik.

„Prva komunikacija sa Ircima je u kompletu komična. Taj njihov akcent je jako specifičan i potrebno je vremena da ti, takoreći, probije uvo. Sa druge strane, vrlo su predusretljivi. Imaju svijest o tome da ih drugi malo teže razumiju.”

Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo
Dablinski dvorac

I Tatjana je imala slične utiske.

„To se osjeti već na granici gdje policija ćaska sa tobom. Ne osjećaš nikakvu tremu ni pritisak, ali u početku zbog jezika ništa nisam razumjela. Irski engleski je mnogo drugačiji od engleskog na koji smo navikli. Kad smo došli ništa nismo razumjeli. Dugo mi je trebalo da počnem da razumijem njihov engleski jezik. Prvo sam radila kao dizajner enterijera u prodavnici rasvjete. Tu sam radila sa ljudima na telefonu, sa mušterijama, na gradilištu i kroz razgovor sam se navikla. Ali poznajem mnogo ljudi koji ne mogu da se naviknu na irski engleski jer ne razgovaraju često sa Ircima. A tu su i akcenti iz raznih djelova Irske. Meni je trebalo 6 mjeseci da se prilagodim. Mnogo stranaca koji su tu godinama i dalje imaju problema sa jezikom.”

Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo

Koje su najveće razlike između načina života u Irskoj i Crnoj Gori?

Irsku svakodnevnicu najbolje je opisala Tatjana.

„Ovdje se radi dugo i ne samo to nego se dugo putuje ka poslu. Ustajem u 7, idem na posao u 8, vraćam se sa posla i već je 6, 6 i po. Tog dana kad se ide na posao ne može da se ide bilo gdje i radi bilo šta drugo. Nakon posla se ostaje kući, sprema se hrana i pripremaš se za sledeći dan. Osim petkom. Petkom ljudi uglavnom idu s posla kući ranije, ali ne idu kući. Sa posla idu direktno u pab. Počne se pivom i to Ginisom, završi se koktelima. Irci preferiraju pivo, ali piju što god im dođe pod ruku. Nije uopšte neobično petkom u Dablinu da u 10 uveče cijeli grad, uslovno rečeno, je pijan. I to nije ni stvar godina, ima li neko 18 ili 58. Meni se čak desilo da mi direktor naručuje kratka pića i ohrabruje me.

Kad se izlazi sa kolegama, dogovorimo se da svi ostave auta kućama ili kod posla i nađemo se u gradu. Primjećujem da je alkohol baš važna komponenta društvenog života. Ako želite da cirkulišete, da se družite sa ljudima, to će biti jako teško ako ne pijete alkohol. Jednostavno, alkohol je važan dio irske kulture. Tu su muzeji distilerija Ginisa, muzeji Džejmisona. Za vrijeme Svetog Patrika, najvećeg irskog praznika, svi pabovi su okruženi buradima piva. Turisti dolaze u Templ pab, to su stare tradicionalne kafane odnosno pabovi.”

Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo
Templ bar na dan Sv. Patrika

„Čitav društveni život se odvija po pabovima. Irci nemaju običaj da posjećuju kulturna dešavanja. Znači ide se u pab, eventualno možda nekad neki koncert ili svirka. Generalno, sve se dešava u pabovima. Slavlja, tugovanja, poslovni sastanci pa i ljubavni. Ovdje ljudi ne posjećuju jedni druge po kućama i stanovima kao kod nas. To na neki način i diktira kako ćeš ti da funkcionišeš. Ne baš izričito ali te uslovljava, naravno, ako želiš da se socijalizuješ.” – dodaje Goran.

„Postoji mnogo domaćih pivara koje prave svoja piva. Po pivu se ocjenjuju pabovi. Tako meni kolege kažu koji je pab najbolji jer to zavisi od načina na koji sipaju Ginis. Prvi put kad sam došla u pab i naručila Ginis, zbunila sam se jer su mi sipali pivo do pola čaše i ja sam krenula da popijem, ali su me zaustavili. Nakon par minuta sipali su mi i drugu polovinu. U Ginisovom muzeju uče ljude kako da sipaju pivo.” – sjeća se Tatjana.

Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo

Možete li navesti razlike i sličnosti između Iraca i Crnogoraca?

Dva naroda najbolje je uporedio Goran.

„Generalno Irci djeluju kao narod koji drži do svoje tradicije i sa te strane ima nekih sličnosti sa nama. Običaji kojima slave neke praznike se dosta razlikuju od naših. Inače nemaju neku svijest o tome šta se dešava u kontinentalnom dijelu Evrope ili u Americi. Za sebe misle da su potpuno nevažni za cijelu planetu. Po tome se razlikuju od nas, jednostavno ne pridaju važnost sebi. Irci su imali svoj uticaj na američki kontinent, kao prvi naseljenici, ali oni ne obraćaju previše pažnju na to.

Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo

Šire društvo u kojem ja funkcionišem, ne bih da generalizujem, nema neka interesovanja za pojmove osnovne kulture. U smislu da čak iako se u gradu organizuje neka rijetka i interesantna izložba, teško da će se iko zainteresovati za to. Što nije slučaj u Podgorici. Tamo ljudi ipak posvete pažnju takvim stvarima. Irci će posvetiti pažnju lokalnim stvarima i dešavanjima, ali neće stvarima koje dolaze sa strane.

Kad su razlike u pitanju, Irci ne pričaju mnogo o politici. Čak i ako spomenu politiku, to je na najlokalnijem nivou. O državi ne razgovaraju osim na dan izbora. Osim toga, čini mi se da nisu baš ksenofobični kao mi. Po mojoj gruboj procjeni svaki četvrti čovjek u Irskoj je stranac i čini se da Irci to dobro podnose. Nemaju otpor prema migrantima. Ne zanima ih ko si i odakle si, zanima ih zašto si tu. Jesi li pošten i oćeš li da živiš po njihovim pravilima i to je to.

Među Ircima nema previše podjela. Nisu naročito agresivni čak ni kad popiju. Djeluju prilično složno. Čak ni u poslednjih nekoliko godina kad su malo napredovali materijalno ne izgleda kao da ih je to promijenilo.

Ono što fali Ircima jeste možda ta osnovna kultura i opšta obrazovanost. Trebalo bi da porade malo na obrazovnom i informativnom sistemu. Jednostavno, ako spomeneš nekog vrhunskog filmskog umjetnika, klasičnog slikara ili istorijsku ličnost, uglavnom te blijedo gledaju.

Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo

Što se sličnosti tiče, može se reći da su Irci jako ponosni, da se tako izrazim, na svoje junačko porijeklo. Sa druge strane, isto tako, nisu baš najbolje informisani o svojoj istoriji. Osim toga, jako su glasni kad su raspoloženi. Imaju i taj neki hajdučki momenat u svom ponašanju. Nije da ne poštuju zakone i sistem funkcionisanja društva, ali su ponosni kada na sitno izigraju taj isti sistem. Kod Iraca je izražen i lokal-patriotizam. I oni imaju lokalne rivalitete u kojima mala mjesta ne vole jedni druge iako su na 30 kilometara razdaljine.”

Ljubaznost Iraca je naglasila Tatjana.

„Irci su jako ljubazni i strpljivi, čak i na uštrb svoje udobnosti. Kada ljudi prelaze ulice i kad nema pješačkih prelaza, Irci su jako smireni i pribrani. Niko ne svira u autu, niko ne viče, niko se ne svađa. I kad se čovjek navikne na to, kasnije je šok kada bilo gdje drugo po Evropi doživite neprijatnost od ljudi. To je jedna velika razlika. Ali kad se malo dublje pogleda imaju iste probleme. Oni su dugo bili britanska kolonija i nisu imali priliku da se razvijaju, nemaju naročito bogatu kulturu. Tek su se u zadnjih nekoliko decenija materijalno obogatili, uslovno rečeno.”

Dablin: Sa Ircima jedino uz pivo
Biblioteka Triniti koledža

Reakcije na Balkance?

Tatjana nam je ispričala i jednu anegdotu.

„Moj brat Jovan je došao u posjetu i jednog dana smo spremali večeru. Jovan je pržio pljeskavice, ali pošto svuda u Dablinu kuće imaju protivpožarni alarm, Goran je morao da stoji pored alarma u prizemlju zgrade. Dok je Jovan pržio pljeskavice, Goran je morao da resetuje alarm svaki put kad se aktivira. To je bio pravi „Balkanci na zapadu“ trenutak.

Ovdje ljudi ne znaju za Crnu Goru, a ako je iko čuo za nas, misli da smo bogati. Asociraju nas sa Hrvatskom, turističkom destinacijom, lijepom prirodom i zato misle da živimo lijepo. Ali generalno kad upoznaju Hrvata ili Poljaka ili bilo koju naciju iz Evrope, imaju neko mišljenje, ali o nama baš ne znaju ništa.

Kad dođeš u Irsku, prvih mjesec dva ti je lijepo jer si prvi put tu i sve ti je novo. Ali nakon toga počinju problemi jer moraš da se snalaziš, stambeno, materijalno, poslovno. Tek nakon tog perioda prilagođavanja, nakon par godina, imaš društvo i prijatelje i tek onda zapravo živiš. Dakle, treba vremena da se postepeno izboriš za stan, posao i životni standard, da se socijalizuješ, pa tek onda može da se živi kao što bi u svojoj državi ili negdje drugo.

Toliko o Irskoj i Dablinu za ovu priliku. Sledeći put ćemo govoriti o uticaju Bregzita na Irsku i prilikama za zaposlenje. Uskoro nastavljamo irsku priču, a naredne nedjelje se ponovo selimo u drugi grad, državu i vjerovatno kontinent. Pratite naš portal za nastavak priče o životu u Irskoj, ali i u drugim gradovima širom svijeta. Ako već niste, pročitajte prvi tekst iz rubrike Pogled u svijet, u kojem smo razgovarali sa našim prijateljima iz Šangaja.