Vječni odjek starog “novog talasa”

Vječni odjek starog
Fotografije priložio sagovornik

Živimo u nekom novom, bržem vremenu. Na našoj mapi sve je manje prostora za one prave umjetnike, genijalce sa podgoričkih ulica koji su u prošlosti bili nosioci kulture, čak i u onoj staroj, velikoj Jugoslaviji. U vremenima od kojih nismo tako daleko odmakli, a ipak se čine kao davna prošlost. To valjda ima veze sa ovom gore pomenutom “brzinom” življelja. Možda čak i gubitkom kompasa, onog suštinskog.

Međutim, imamo sreću da i dalje postoje ti genijalci, vrsta u izumiranju. Makar ih brojali na prstima jedne ruke, tu su i tvrdoglavo se opiru ovom “novom svijetu”. Vjerovatno će ih, na našu sreću, uvijek i biti, spremni da se umjetnošću i talentom bore za vječnost.

Jedan od takvih preostalih genijalaca je svakako Aleksandar Tabaš. Okarakterisan kao jedan od najboljih crnogorskih vokala, nekadašnji član jugoslovenskog benda “U škripcu”, predstavnika “novog talasa” osamdesetih godina prošlog vijeka, kasnije član podgoričkog benda “Zona X”, tekstopisac, kompozitor.

Imali smo čast da razgovaramo sa gospodinom Tabašem o njegovoj karijeri, ali i o nekim drugim temama.

Vječni odjek starog "novog talasa"
Aleksandar Tabaš

“Prije svega da vam čestitam i zahvalim što ste nastavili tradiciju Zabjelo Republike. Možda ću pogriješiti ali čini mi se da se pojam Zabjelo Republika prvo čuo od Zorana Bojovića i Saše Radovića, negdje polovinom osamdesetih. Mi smo kasnije napravili vrlo ozbiljan Ustav Republike  sa ministarstvima, skupštinom, omeđili granice koje su obuhvatale pojas od Trgovinske škole, preko jadranske magistrale i ovamo do Bećove plaže na Morači. Ali realno je da je odabrana 1991. godina na grbu Republike, jer se tada i raspala SFRJ.”

Djetinjstvo

“Rođen sam kao vrlo mlad (smijeh), da počnemo odmah u zabjelskom stilu. Posle uobičajene igre klikera i kuka, dolazi vrijeme basketa. Po čitav dan se igralo tada u OŠ “Savo Pejanović”. U sedmom i osmom razredu smo organizovali turnire u fudbalu i košarci. Ozbiljno smo trenirali košarku i osvajali titule najbolje škole u Titogradu. Iz te generacije se izrodio Žarko Paspalj, a u fudbalu Dejo Savićević. Nastavio sam sa košarkom posle osmogodišnje škole igrajući za KK Ljubović, a kasnije sam igrao za omladince Budućnosti.”

Muzički počeci

“Posle osnovne škole selim se na Zabjelo gdje sam proveo najbolje godine života, punih 15 godina. Sa muzikom sam počeo ispred zgrade, Radosava Burića 167, s akustičnom gitarom koju sam dobio na poklon od mog druga Stojana Radulovića. Ubrzo počinjem da pjevam u grupi “Rolly”. Sviralo se na gitarijadama, na Pravnom fakultetu, hotelskim terasama od Nikšića pa do mora. Za razliku od danas, tada se sviralo po mjesec ili više mjeseci na jednom mjestu. “Poslednji Vagon”, “Osma sila”, “Muzička radionica”, “Blues park”, “Laser”… To su bile neke od istaknutih grupa tog vremena.

Uporedo s muzikom, možda i više me zanimalo pozorište i gluma, bar u to vrijeme. Na Zabjelu, u mojoj zgradi živjeli su Srećko Tadić, Miodrag Perunović, Bane Popović. U zgradi odmah do naše, bili su Sejdo Alilaj (Mozak Eliminator), braća Miško i Šule Jovović, Miško Đukić, Koča i Srdja Pavlović….

Vječni odjek starog "novog talasa"

Skoro svi pomenuti su našli pozorišno utočište u DODEST-u (tadašnji Dom Omladine, danas KIC). Ređale su se predstave, mjuzikli.. uh, to je bilo uživanje. Izvodili smo predstave širom velike Juge, od Zagreba do Beograda, Trebinja… Imali smo emisiju na Radiju Crne Gore koja se zvala po imenu grupe MOZAK ELIMINATOR. Naravno, humoristička emisija gdje je u prvi plan iskočio doktor profesor psihopatolog – Glatki (Željko Jovanović), takođe Zabjelčanin. Urnebesno je to bilo dok ne zapjevasmo u emisiji ’’Slovenija i Srbija, to je jedna familija’ , zbog čega TVCG ukida emisiju. U isto vrijeme grupa Mozak Eliminator nastupa kao predgrupa grupi Leb i sol, pa i na Point maratonu. Sjećam se da je Glatki svirao bas gitaru koja nije bila uključena u struju i da je oduševio basistu iz Leb i Sol, Bodana Arsovskog. Pita Bodan Glatkog: “Koja ti je to gitara?”  a Glatki odgovara: “Francuska!“

“U Škripcu”

“Tada već dolazi vrijeme da se upiše fakultet i mi se odlučujemo da svi, grupno odemo za Sarajevo da pokušamo upisati glumačku akademiju. Odemo mi u Sarajevo, kad me zove majka da mi kaže da me je telefonom tražio neki Saša Habić u vezi audicije za pjevača grupe “U škripcu”. Kad sam čuo da me traži Habić, čovjek koji je stvorio od Bajage i Instruktora, Ramba Amadeusa, pa nadalje skoro cijelu beogradsku muzičku scenu, zamislio sam se… Sjedim u Sarajevu na klupi u parku, sjutra me čeka prijemni, a s druge strane ponuda iz Beograda. Ipak odustajem od prijemnog i krećem za Beograd.

U tadašnjoj postavi Škripca su bili zaista vrsni muzičari. Izdvojio bih basistu Dejana Škopelju Škopija (kasnije svira u grupi “Babe”), kao i Marka Milivojevića Naftu (kasnije svirao u EKV).

Vježbalo se udarnički pred turneju, tri mjeseca svaki dan po 4 sata. To je dalo rezultate, zvučali smo odlično uživo. Interesantno je da je materijal za tu ploču dva puta sniman. Prvi put za zagrebački Jugoton, a onda sve ispočetka pod dirigentskom palicom Saše Habića, u Beogradu. I tako propadne pola godine snimanja u Zagrebu. Ma sr***e, već su tada počele predratne igre, svi bendovi su se vraćali iz drugih producentskih kuća. Srbi u Srbiju, Hrvati u Hrvatsku, itd. Sa ploče su se izdvojile, kao hitovi, pjesme “Vreme je za nas” i balada “Ne brini”.”

Crnogorska muzička scena nekad i sad

“Moram pomenuti muzički talas NEW WAVE (Novi talas) koji je munjevito stigao na Balkan iz Velike Britanije početkom osamdesetih godina. Auh, to je bila renesansa roka u Jugoslaviji tih 10 godina, do 1990. Novi talas 80-tih godina dvadesetog vijeka, s britanskog ostrva je zapljusnuo Evropu, pa i neka mjesta na Balkanu – Beograd, Zagreb, Sarajevo, Vojvodina, Istra… Hiper-konzumerizam je već tada uveliko harao Zapadom, tako da nije neobično to što Novi talas nije bio ”na visini” vremena Bitlsa, Stounsa, kao i kasnije, 1968. godine, koju su obilježili sjajni Cepelini, Dorsi, Hendriks…Ali se može reći da su ”pankeri” osamdesetih dobro drmali i donijeli svoju poruku koja je bila značajna. Poetika Branimira Štulića, Ramba Amadeusa, Milana Mladenovića na prostorima bivše Jugoslavije je ostavila lijep trag.

Vječni odjek starog "novog talasa"

U zemlji čojstva i junaštva, nažalost, nije se mogla očekivati eksplozija kulture (ali sportu  da – što me i danas raduje). Najbolji od najboljih, onaj kog niko nema pravo svojatati, Miladin Šobić se “ne računa’’. Na sreću, kasnije, na prelazu vijekova, Crnogorcima su osvjetlali obraz autori malo ”lakših nota”, ali izuzetni autori i izvođači, na čelu sa Sergejem Ćetkovićem.

Za razliku od osamdesetih kada je bilo više prostora za rok muziku, danas u Crnoj Gori, kao i u regionu, su na sceni DJ žurke i koncerti. Meni je to okej, normalno je da svako vrijeme ima svoje ukuse.”

Pjesma “Za mene” i duet sa Branimirom Popovićem

“Nakon Škripca, kratkotrajni period pjevanja u podgoričkoj grupi Zona X je nešto najljepše što pamtim. Braća Jovović, Jovica Mirković, Miško Dedić i sjajan pjevač i čovjek, Bato Vujošević su “izvlačili”  iz mene ono najbolje. Šteta je što nismo snimili album.

I to je to. Ubrzo nakon toga sam shvatio da sam još mlad. Vrijeme mi je bilo da se povučem. (šaljivo)

Pjesma ’’Za mene’’ (kompozitor Miško Tamindžić, tekst Sanja Perić) je izvedena na budvanskom festivalu 2000. godine, čini mi se. Čudile su se kolege šta radim na jednom ljetnjem festivalu, gdje se podrazumijeva vesela, razdragana muzika, sa tako ’’teškim’’ tekstom i još baladom. Nije me bilo briga, važno je da se pjesma snimi i izađe, pa nek publika ocijeni.

Pjesma ’’Sivi soko’’ i duet sa mojim komšijom sa Zabjela, Banetom Popovićem, je nastala dosta ranije, prije dueta jer je to himna njujorškog kluba iseljenika iz Crne Gore. Na njihov poziv sam napravio tu nostalgičnu, zavičajnu pjesmu i izveo je na Prvom kongresu crnogorske dijaspore, u Njujorku. Kasnije, pošto je pjesma kao guslarska, dugačka, sasvim slučajno, a znajući da će to Bane iznijeti, ponudim mu duet za budvanski festival gdje pjesma uzima prvu nagradu publike. Ta pjesma za mene predstavlja upravo, kako joj i tekst govori, čežnju čovjeka u dalekom svijetu za svojim zavičajem.”

Omiljena pjesma

“To je upravo pjesma ’’Sivi soko’’, ne samo jer sam je komponovao i napisao tekst, već i zbog toga što je predivno orkestrirana i što ne zadire i ne “dira” ničiji sentiment pojedinačno, već sa njom može da se poistovjeti svaki čovjek koji po svijetu nosi u srcu svoj zavičaj.”

Zabjelo

“Najljepše godine mog života. Zabjelo i društvo s kojim sam provodio vrijeme su me  pečatirali i ostavili najdublji trag. Bez obzira gdje da živim, u nekom drugom gradu ili u nekom drugom dijelu Podgorice, Zabjelo me je ’’podiglo’’. Što je normalno jer sam na Zabjelu proveo najljepše godine svakog čovjeka, a to je period od petnaeste do tridesete godine života.”

Intervju pripremio Boris Pajović