Šangaj: U Kini je sve relativno

Šangaj: U Kini je sve relativno

Šangaj je ekonomski, trgovinski i kulturni centar Istočne Kine. Izgrađen je na ušću rijeke Jang Ce u Istočno kinesko more. Ovaj velegrad predstavlja spoj modernog zapadnog života i tradicionalne kineske kulture. U njemu živi više od 24 miliona ljudi i prostire se na 6341 km2. Danas vam prenosimo utiske Podgoričana koji su odlučili da svoje studije nastave u „Parizu istoka“.

 

Šangaj: U Kini je sve relativno
Google

Maja Vučelić i Milenko Okuka su Podgoricu zamijenili jednim od najvećih gradova, u državi u kojoj živi najbrojnija nacija na svijetu. Trenutno privode kraju master studije na Đao Tong univerzitetu u Šangaju. U Kini su već godinu dana i pristali su da nam približe kinesku kulturu i način života.

Šangaj: U Kini je sve relativno
Maja Vučelić i Milenko Okuka

Kakav je bio prvi utisak o Šangaju?

Prvi utisak je bio kao da smo došli u džunglu. Bilo je veče i vozili smo se sa aerodroma 45 minuta. Mislio sam da nikada nećemo stići. Grad je djelovao nemilosrdno, padala je kiša pa je i to doprinijelo strahovitom utisku. Kao da prelazimo iz 2. brzine u 15. Tako je djelovalo tog prvog dana. – kaže Milenko.

Šangaj: U Kini je sve relativno

Koji su bili prvi problemi u prilagođavanju? U čemu ste osjetili najveću promjenu, razlike u odnosu na život u Podgorici?

U početku smo tražili smještaj nekih 20 dana i nije djelovalo previše komplikovano. Sve je izgledalo jednostavno, digitalizovano. Imali smo 30 dana da nađemo smještaj ali ipak nije bilo lako. Grad je ogroman i ima puno različitih smještaja. Nudi se sve i svašta pa je bilo teško probrati kroz sve to. Ali nakon prvih mjesec dana koje su obilježile raznorazne registracije, i koje vjerovatno postoje i u drugim državama, ali su u Kini još veći izazov zbog specifične administracije, život je postao mnogo lakši.

Šangaj: U Kini je sve relativno

Tih prvih mjesec dana je bilo trčanje sa mjesta na mjesto, što nije baš prijatno u gradu kao što je Šangaj, jer je od tačke A do tačke B ponekad i po sat vremena tranzita.

U Podgorici sam navikao da sve distance prelazim biciklom, ovdje biciklom možeš preći samo do metroa, a onda metroom prelaziš 10 ili više kilometara. To je bila prva promjena koja mi je teško pala. U Podgorici je sve na 15 minuta, a ovdje nije baš tako. Ali navikao sam se i na to.

Osim toga, komunikacija sa ljudima u Kini je mnogo drugačija nego kod nas. Način na koji Kinezi komuniciraju je baš specifičan i teško ga je objasniti. Kako oni objašnjavaju i potvrđuju stvari je pomalo čudno i uvijek je prisutna doza neizvjesnosti. – ističe Milenko.

Šangaj: U Kini je sve relativno

Ovaj problem je još bolje opisala Maja.

U kulturi Kineza je da se ne obraćaju nikad direktno. Oni imaju, recimo, kao neki cirkularni tok misli. U razgovoru ne idu nikad od tačke A do tačke B, već malo, takoreći, kruže. Nešto što je istina u jednom trenutku razgovora, već u sledećem ne mora biti tako. Svaki odnos zasnivaju na dugotrajnoj vezi. Šta god da radiš ili tražiš od njih prvo im je važno da se stekne povjerenje. Tek posle nekog vremena možeš da se osloniš na njihovu riječ. Ne rade oni to iz loše namjere, nego je jednostavno takav njihov način komunikacije, kako u svakodnevnici, tako i u poslu i drugim situacijama. To je možda najveća razlika između njih i „nas“ na zapadu. Mi možemo odgovoriti „da“ ili „ne“, a oni će reći „da, ali možda i ne“.

„U ovom trenutku je da, ali može biti ne ako se promijene okolnosti.“ – dodaje Milenko.

Šangaj: U Kini je sve relativno

Na primjer, nas dvoje sjedimo jedno pored drugog, jedno od nas je na šalteru 1, drugo je na šalteru 2. Podnosimo isti zahtjev, sa istom dokumentacijom. Želimo da otvorimo bankovni račun i podignemo kreditnu karticu. Jednoj osobi će službenik reći da je za taj zahtjev neophodno da ima makar 5 juana na kartici, a drugoj osobi će drugi službenik reći da je neophodno da ima makar 30 juana na kartici. Iako je u pitanju ista stvar. – nastavlja Maja.

Nije u pitanju samo birokratija, jednostavno, nekad ne važi isto pravilo za jednu osobu u istoj situaciji. Stiče se utisak kao da su mnoge stvari jasno definisane pravilima, ali isto je dosta toga često relativno i zavisi od trenutka. Jednog dana dođeš u banku i nešto može, drugog dana dođeš za istu stvar i ne može. Bez objašnjenja. Jednostavno ne može. Od administracije do neposredne komunikacije sa ljudima – sve je relativno.

Šangaj: U Kini je sve relativno

Primjer ove kulturološke razlike naveo je Milenko.

Oni te situacije objasne kao „pravila su pravila“. I kad je tako nešto u pitanju, tu ne možeš ništa da uradiš. Na primjer, organizovan je fudbalski turnir za studente na kojem pravila nisu nešto pretjerano određena, ipak je to samo fudbal. Ali naša ekipa nije imala pravo da igra jer naše kopačke nisu napravljene od tkanine nego od skaja. Prvi put smo čuli za to pravilo, ali taj jedan delegat je insistirao na tome, iako faktički nema neke veće razlike.

Takve kopačke ne utiču više na bezbjednost igrača, niti daju našoj ekipi bilo kakvu prednost. Mi smo pokušavali to da objasnimo sigurno desetak minuta, ali smo ubrzo shvatili da pričamo uzalud. Argumenti ne pomažu. „Pravila su pravila.“ S obzirom na to da nam nije dozvoljeno da učestvujemo u turniru, nakon toga smo pitali možemo li da odigramo vantakmičarsku, revijalnu utakmicu, i dozvoljeno nam je. U tim istim kopačkama. Eto to je neki možda banalni primjer problema u komunikaciji i administraciji.

Šangaj: U Kini je sve relativno

Kakav je odnos Kineza prema vama kao strancima?

Odnos prema „zapadnjacima“ je uglavnom pozitivan. Ne postoji neki animozitet, rijetko će se desiti neprijatnost te prirode. Na ulici, kroz institucije i društvo to se ne osjeća. Ili se osjeća ravnodušnost, jer je veliki grad i pojedinac nije važan, a ljudi nemaju vremena da te primijete, ili su prijatni i osmjehnu nam se. U nekim manjim mjestima se može desiti da te gledaju ili čak snimaju, jer ljudi nisu navikli da vide Evropljane.

Koje su sličnosti sa životom u Crnoj Gori?

Jedan od glavnih razloga zašto se ne bismo odselili iz trenutnog stana su naše komšije, stariji ljudi koji ne pričaju čak ni kineski nego šangajski dijalekt. Prema nama su jako prijatni, taj odnos podsjeća na odnos između djeda i babe i njihovih unuka. To su neke primjedbe poput „jesi li se dobro obukla?“ i slično. To nas je na neki način podsjetilo na Crnu Goru. – ističe Maja.

U Kini su ljudi dosta okrenuti ka svojoj porodici. Ovdje se porodice drže zajedno. Izgleda kao da stariji Kinezi obavljaju važnu roditeljsku ulogu, jer roditelji nemaju vremena zbog posla. – dodaje Milenko.

U Kini su konekcije važne. Pogotovo u poslu. Posao nije baziran samo na ugovoru nego i na odnosu između ljudi. Da se saradnici druže, idu na večere i slično.

Koji su bili pozitivni prvi utisci?

Najviše me oduševila jednostavnost grada. Živim u gradu od 25 miliona ljudi ali je grad savršeno organizovan. „Pametan“ grad. Kada instaliraš sve potrebne aplikacije na telefonu, život je daleko lakši i praktičniji. Jednostavnost kretanja, uređenost javnog prevoza. Iznajmiš biciklo i platiš pomoću telefona, dođeš do metroa koji takođe platiš pomoću telefona i tako dalje. – objašnjava Milenko.

Šangaj: U Kini je sve relativno

Arhitektura je zastrašujuća. Grad izgleda kao druga planeta. Zgrade su ogromne. Kad pomisliš da je ljudska ruka izgradila sve to zaista ostavlja jak utisak. – dopunila je Maja.

Šangaj: U Kini je sve relativno

Osim toga, Šangaj je poprilično zelen grad. Sve ulice su uglavnom prekrivene drvećem, platanima i lipama. Jednostavno, ljeti, kad god hodaš, u hladu si. Grad je jako čist, pogotovo u odnosu na neke druge velike gradove u Evropi kao što su Madrid i Pariz. U poređenju sa njima Šangaj je čist  „kao apoteka”.

Šangaj: U Kini je sve relativno

Ovo su bili prvi utisci naših prijatelja o životu u Šangaju. Sledećeg četvrtka se selimo u neki drugi grad, u drugoj državi, na drugom kontinentu. Pratite naš portal i upoznajte druge kulture. Uskoro se vraćamo u Šangaj i govorićemo o kulturnim i zabavnim dešavanjima u kineskoj metropoli, ali i o prilikama za studiranje.