Kao da je sve bilo san, a onda se pretvorilo u košmar. Mislio sam, kad prođe nekoliko dana, biće mi lakše da se izrazim. Ali, kao i te noći, nedostaju mi riječi. I dalje mi se ćuti, a istovremeno imam potrebu da razgovaram – iako znam da su riječi suvišne, jer ništa ne mogu promijeniti, a i malo ko će razumjeti.
Skoro da nisam imao sa kim ni da pričam o tome. A one koji bi razumjeli nisam htio da diram u ranu. Bilo bi sebično sebe liječiti na štetu drugih. I znao sam da je nekima od njih sigurno i teže nego meni. Zato sam, kao i mnogi, žalio u sebi. I dosta je bilo. Nije vrijeme za patetiku niti da se bilo ko pravi pametan. Ali, mnogi zaslužuju ove riječi i nadam se da će im pomoći da krenu dalje. Zdravo je izbaciti bol iz sebe.
I, što sad? Da se vratimo svakodnevnom životu, tek tako, kao da ništa nije bilo? Nije moguće i nije preporučljivo. Zdravo je osjetiti i podijeliti to sa drugima. A bol i neuspjeh mogu samo da nas učine jačim. Naročito ako kroz to prođemo zajedno.
Zabjelo je u finalu Srednje regije, u odlučujućoj utakmici za prolaz u baraž za Drugu ligu, doživjelo svoj prvi poraz ove sezone, i to na penalima. Rano smo primili gol, u trećem minutu igre. Kao hladan tuš i opomena da ovog puta neće sve ići glatko. Možda zbog pritiska, a možda jer nismo navikli da gubimo, u prvom poluvremenu bili su bolji od nas.
Ipak, Adil Adžović, naš Marcelo Brozović (tako ga ja vidim) nam je donio izjednačenje u 28. minutu. To nam je vratilo nadu. Da smo uspjeli da damo još jedan do poluvremena, sve bi bilo drugačije. Ovako, bilo je mučenje do zadnjeg sudijskog zvižduka. Tenzija drugog poluvremena se ne može opisati. Vjerujte, nije mi bilo lako da snimam i fotografišem. Iako sam na poluvremenu obukao duks, ruke su mi drhtale. A onda sam shvatio da to nije od hladnoće. Ako je meni tako bilo, kako li je tek bilo igračima.
Na kraju pravičnih 1:1 a onda penali, o kojima nećemo mnogo govoriti u ovom tekstu. Ako se još ko od naših igrača istakao po dobrom, vrijedi spomenuti i Rijada Rikija Džafića, vjerovatno najboljeg golmana Srednje regije, koji je hrabro branio naš gol u nastavku, a čak je i odbranio jedan penal, ali to, nažalost, nije bilo dovoljno.
Nakon finala, društvenim mrežama su pljuštale fotografije, snimci, ponosne poruke Zabjelčana a i drugih koji su navijali za nas. A onda, odjednom, tišina. Objava je bilo sve manje, a i one najglasnije zabjelske kafane, koje vikendom bruje od pjesme – sve je utihnulo.
I mogu da pretpostavim osjećaj mnogih Zabjelčana, jer ni sam nisam mogao da pregledavam fotografije i snimke – bilo je previše teško. Kad se srce stegne, a stomak ga prati, pa ne možeš ni da jedeš ni da uživaš u bilo čemu. Kao da je cijela Republika u žalosti i treba joj da odboluje, jer ima i šta da se odboluje.
Mnogi misle da je to samo jedna utakmica ili samo jedna sezona. Ali nije. Ovaj proces je počeo prije tri godine, od tad se sve ovo gradilo. Dvije i po sezone rada, truda, žrtvovanja, iscrpljivanja, emocija, želje, vjerovanja, sanjanja… Sve je nestalo u trenutku. Taj osjećaj mogu da razumiju samo oni koji su dali dio sebe, ugradili dio sebe u protekle fudbalske sezone i u klub, da bi Zabjelo ušlo u viši rang crnogorskog fudbala.
Neki su zapostavili sebe, svoje zdravlje i dobrostanje, ili bolje reći uložili ga u san Druge lige. Zbog njih ovo najviše i pišem. Zaslužili su momci da nam skine kapu svako koga imalo zanima fudbal u ovoj zemlji. Svi su odradili fenomenalan posao. Počevši od uprave, preko stručnog štaba i naravno do igrača i navijača, a na kraju, dozvolićete mi da provučem i sebe i svoje kolege, koji smo dali sve da u javnom prostoru ovaj san učinimo što vidljivijim, što stvarnijim, opipljivim. Da motivišemo i osnažimo sve one koji nose FK Zabjelo na sebi – i u sebi!
Možda nije trebalo tako. Možda smo tako stavili dodatan pritisak na igrače. Ali nije mi žao. U svaki video, svaku objavu, fotografiju, uložili smo vjeru koju imamo u njih. Sa druge strane, kad igraš za Zabjelo moraš da znaš šta da očekuješ. Primjera radi, ne možeš cijelu sezonu da imaš podršku sa tribine, a da ti na finale ne dođe 400-500 navijača i napravi Buenos Aires od Starog Aerodroma. Jednostavno, ko zna – zna. Republika drugačije ne umije, i ne treba. Održali smo lekciju cijeloj fudbalskoj javnosti, i na to treba da budemo ponosni.
Ali treba imati razumijevanja i pružiti podršku fudbalerima. Dali su sve što su ljudski mogli da daju. Tome svjedoči Došljakov iscrpljeni, promukli glas kojim mi se izvinio kad mi je slučajno uletio klizeći pored terena. To potvrđuje Gluščova napukla arkada sa kojom je nastavio da skače u vazdušne duele. To nam govore i suze svih njih nakon utakmice. Ne mogu ni da zamislim kako su se osjećali momci koji su promašili penale u finalu. Siguran sam da nisu mogli da spavaju. Ne zato što im je povrijeđen ponos, što brinu što će drugi reći, što su doživjeli neuspjeh… Već zato što su se osjetili kao da su iznevjerili sve nas, cijelu Republiku. A to breme nije lako nositi.
E pa, momci, braćo, kumovi… Niste vi nikog iznevjerili. Učinili ste nas ponosnima kao što ste to radili cijele sezone. Svi vi. Partije koje ste pružali, golovi kakve ste postigli, sigurnost i požrtvovanost kakvom ste branili našu mrežu, sve to može samo da vam služi na čast. I niste sami. Kao i do sad, siguran sam da možete da se obratite bilo kome od članova uprave i navijača, a evo nudim i sebe, za sve što može da zatreba. U penal-ruletu (s razlogom ga tako i zovu) sve je moguće i nikom se ništa ne može zamjeriti. Zato glavu gore, jer imate i zašto! Idemo dalje. Iskreno se nadam da nećete napustiti ovu zabjelsku porodicu i da ćete vjerovati do kraja.
Ako išta, protekla sezona je doprinijela jednom važnom procesu – sazrijevanju. Kako klub, tako igrači, ali i navijači, svi su prešli na veći nivo. Ne treba nam nikakav pehar ni potpis delegata da nam to potvrde. Osjeća se na terenu i na tribini. Na tribini sa koje su se nekad jurile sudije po terenu, a svaka utakmica proticala uz nezaobilaznu tenziju da bi, svakog trenutka, nešto moglo da pukne, a klub zbog toga da bude kažnjen. To je sada, čini se, daleka prošlost.
Nije mi namjera da govorim u ime navijača, znam da to ne vole a i nije mi mjesto. Ali, iako svi vide kakav spektakl prati skoro svaku utakmicu Zabjela, važno je pohvaliti ih i u drugom smislu. Važno je pohvaliti ozbiljnost, požrtvovanost, razumijevanje i prije svega bratsko jedinstvo koje su pokazali prema igračima i prema upravi. Nekad problematična zabjelska tribina stasala je u ozbiljnu navijačku grupu, kojoj se, kao što se vidjelo u finalu, rado pridružuju i bivši navijači a i oni koji to nisu, bez obzira na godine, od 10 do 60, da zajednički podrže naš tim, fudbalsku reprezentaciju cijele Republike. Samo za četvrtak su pripremili transparent od 40 metara, koreografiju bagera „1991“ i „kopaj do druge lige“, nekoliko bakljada, čak i vatromet. Da ne pominjemo prethodne utakmice i gostovanje u Nikšiću. Širi navijački krugovi, inostrane stranice, govore o navijačima iz treće crnogorske lige. I zato, svaka čast svima.
Svaka čast i upravi kluba, nego da koga ne izostavim. Mirko, Dado, Filip i drugi, samo se sjetite, prije 3 godine, đe smo bili, a pogledajte đe smo sad. Ogroman put je za nama, zahvaljujući vama. Ne treba vama da vas iko tapše po ramenu, znam, vi dajete sve za klub i ne očekujete ništa zauzvrat. I zato vam hvala. Bez vas se ništa od ovog ne bi desilo.
Sve vrijeme pišem kao da nam se nije ostvario san. Ali, ovo nije bio san. San je nešto na ivici stvarnosti, na ivici izvodljivosti. A baraž za drugu ligu je sve vrijeme bio „tu“. Imali smo ga u šaci. Gotovo da smo ga svi doživjeli. Nije to nešto nedostižno, naprotiv. Druga liga je minimum koji FK Zabjelo zaslužuje, ne samo kao klub, već i kao ekipa. Tu činjenicu niko ne može poreći.
Znamo i to, kao što mnogi sa strane primjećuju, da format takmičenja nije idealan, daleko od toga. Odigrati 20 utakmica bez poraza uz samo tri remija (penale, realno, ne računam) a na kraju ne dobiti ništa, to ne može biti ni kosmička pa ni fudbalska pravda.
Kao i onaj prošlogodišnji skandal namještanja utakmica koji je obiježio baraž za Drugu ligu (jer su pravila bila takva da dva od tri tima idu dalje, vrlo naivno za naše podneblje), nadam se da će i ovogodišnji fijasko skrenuti pažnju savezu da se ovako ne organizuju ozbiljna takmičenja.
Jasno, da je Srednja regija bila jedinstveno takmičenje a ne u dvije grupe, igralo bi se 30-40 kola. Ali isto tako, nije fer ni uključivati klubove koji, ne samo da nemaju svoj stadion, nego nemaju ni dovoljno igrača da završe jednu utakmicu. Nije fer stavljati ih rame uz rame sa ozbiljnim klubovima (među kojima i bivši šampioni države), da bi se na kraju sve rješavalo kao što se desilo u četvrtak. Jednostavno, nema nikakvog smisla, nije fer i nije pravedno. I nije u korist crnogorskog fudbala.
Internacional – odlična ekipa, svaka čast momcima. Možda su i bili bolji od nas u finalu, ali nisu nas pobijedili za 90 minuta igre. Teško je odoljeti utisku da bismo u dvomeču mi bili bolja ekipa. Sumnjam da bi oni mogli da izdrže igru i atmosferu na Zabjelu. A na Starom Aerodromu (gdje obično igraju kao domaćini), bez penala nas ne bi pobijedili, kao što nisu ni u četvrtak. I gdje je tu pravda? Oni su prošle sezone igrali Drugu ligu i odmah ispali iz nje. Ubijeđen sam da bi Zabjelo opstalo – muči me dječačka ogorčenost. Ali eto, u fer i sportskom duhu, treba im čestitati na zasluženom uspjehu i okrenuti se sebi, jer zaslužili su ga kao i mi, realno. Čestitke Internacionalcima i srećno u baražu.
Sa druge strane, vidjelo se da je mnogima žao što Zabjelo ne ide dalje. Od 2200 gledalaca, sigurno je blizu 2000 navijalo za nas. Tome svjedoče i poruke na Instagramu od Tuzana i navijača Dečića koji su došli da nas podrže, i to rame uz rame s našim navijačima. Javili su se čak i neki momci koji su iz Andrijevice došli na utakmicu. Toliki odjek je imalo Zabjelo ove sezone (ali i mnogo dalje od toga).
Zbog svega napisanog, imamo na šta da budemo ponosni. Ne treba previše žaliti nad sudbinom, jer to nije u zabjelskom maniru. Proteklu sezonu i poraz u finalu treba doživjeti, prihvatiti i iz toga izaći jači nego ikad. Jer sve ovo je potvrda velikog sazrijevanja, ali i više od toga, ovo je obećanje cijeloj fudbalskoj javnosti:
Dogodine stižu Zabjelčani, jači nego ikad.
I ništa nas neće zaustaviti.
V.Đ.
