Manastir Uspenja Presvete Bogorodice, ili manastir Dajbabe se nalazi na nekoliko kilometara od centra Podgorice, u blizini Zabjela, na obroncima Dajbabske gore.
U posjeti manastiru srdačno nas je dočekao crkvenjak dajbabskog manastira Slavko Babović, te uz blagoslov igumana manastira Dajbabe Arhimandrita Danila razgovarao sa nama o istoriji manastira i uputio nas na odgovarajuću literaturu.
Manastir je osnovan ubrzo nakon oslobođenja od Turaka, tačnije 1895. godine od strane monaha Simeona Popovića.
Prema njegovom pisanju, manastir je podigao na mjestu gdje je jedan dječak iz Zete, čobanin Petko Ivezić, imao čudesno viđenje. Naime, dok je čuvao ovce na Dajbabskoj gori javio mu se starac sa štapom u ruci, koji je tvrdio da je svetac, te da je i njegov učitelj bio svetac. Rekao mu je da su ga Turci zakopali, da je bio vladika ovog mjesta i da želi da mu se tu podigne manastir. Još mu je rekao da se njegove mošti nalaze negdje u okolini tog svetog mjesta.
Mladi čobanin je nakon toga otišao prema manastiru Ostrog i tamo našao monaha Simeona koji je bio rodom sa Cetinja, školovan u Kijevu i Parizu. Čobanin mu je ispričao šta se desilo na Dajbabskoj gori. Ova priča je podstakla Simeona da se uputi ka Dajbabskoj gori. Tamo je sa par seljaka otpočeo kopanje, te kako je vrijeme odmicalo otkrivali su svetinju tačno kako je čobanin Petko opisivao. To je bila pećina u obliku krsta, kakvu je i danas srijećemo.
O nastanku manastira postoji više priča, međutim u knjizi „Čistome srcu Bog se otkriva – život i djelo starca Simeona Dajbabskog čudotvorca”, sam Simeon piše o postanku manastira Dajbabe.
„O postanku manastira, o kojemu će biti riječ, govori se razno. Jedni kažu: Manastir se sam otkrio. Čobančetu se to u snu javilo i ono je pošlo i saopštilo kaluđeru, koji je došao na lice mjesta, otvorio vrata i našao sve gotovo.
Drugi, pak, vele, pošto unutra sve razgledaju, da je ova bogomolja, od davnog vremena, gdje su se Hrišćani krili od gonjenja tj. da su ovo drevne katakombe.
Ni jedno ni drugo nije pravilno, kao što će dalje sam čitalac uvidjeti.
Meni dolje potpisanom, božjim priviđenjem, bi suđeno da budem početnik manastira, njegov osnivalac i upravitelj do današnjeg doba, kad zalazi trideseta godina od početka rada, na tom mjestu, a meni starosti sedamdeset prva godina.”
Dalje Arhimandrit Simeon (Popović), kako je potpisan u knjizi, govori o tome kako mu je čobanin ispričao svoje priviđenje dok je bio u Manastiru Ostrog i opisuje kako je tekla gradnja. Na kraju dijela priče o postanku Manastira Uspenja Presvete Bogorodice upisan je datum 10. April 1926. godine.
Simeon je miniranjem proširio prirodnu pećinu u obliku krsta gdje je htio da podigne manastirsku crkvu. Radovi su trajali čitavu godinu i na kraju se formirao izduženi prostor pećinskog manastira. Ljudska intervencija je u ovom poslu bila minimalna, jer su se funkcionalni djelovi crkve stvarali na prirodnim udubljenjima i ispupčenjima.
Nakon iskopavanja i građenja, koje je trajalo 2 godine, Simeon je odlučio da ostane u manastiru i traži od državnih i crkvenih vlasti da se izvrši osvećenje crkve. To je i urađeno, 22. decembra 1897. godine, pa se ovaj datum smatra datumom osnivanja manastira.
Ubrzo se pročulo za pećinu u obliku krsta, te manastiru koji je tu izgrađen, pa je narod sa svih strana dolazio da posjećuje svetinju.
Zbog sve većeg broja vjernika javila se potreba da se napravi nadstrešnica ispred crkve, pa je 1908. godine od priloga sagrađen prostrani trijem sa dva zvonika. Ovaj trijem je uz konake jedini vidljivi dio manastira i danas.
Simeon je do svoje smrti živio u manastiru, te ukrašavao zidove manastira raznim freskama. Iako je bio bez formalnog likovnog znanja, ukrasio je sam čitav manastir freskama. Manastirsku crkvu, pored freskopisa koje je radio sam Simeon, krasi i nekoliko ikona, ruska plaštanica iz X vijeka, ikona Bogorodice Jerusalimske i druge svetinje.
↑ klikni galeriju ↑
Konaci manastira Uspenja Presvete Bogorodice su srušeni za vrijeme zemljotresa 1979. godine, pa su na temeljima starih konaka koje je izgradio Simeon Dajbabski podignut je novi konak površine 300m².
Monah Simeon, koji je ostatak svog života posvetio manastiru, umro je u proljeće, 1. aprila 1941. godine. Sahranjen je u grobu u pećini, koju je još za vrijeme života pripremio i namijenio za se.
Na kraju prijatnog razgovora, crkvenjak Slavko nas je ispratio porukom:
„Poruka starca Simeona je da čistome srcu Bog se otkriva. Tako i mi čistimo srca, punimo ih ljubavlju, da bi se jedan dan našli pred Gospodom, te da bi srce naše i duša naša prema bližnjima bila odgovor na sve nepravde.”
Prepodobni Simeon Dajbabski je proglašen za sveca 2. maja 2010. godine u Hramu Svetog Save u Beogradu, a njegova zadužbina i dan danas krasi obronke Dajbabske gore.
Boris Pajović
