Obućar za udžbenike

Obućar za udžbenike
Safet Radončić

današnjoj Crnoj Gori, naročito uz hiperprodukciju visokoobrazovanog kadra, sve više mladih se odlučuje da nastavi svoje obrazovanje, u nekim slučajevima i van granica naše zemlje. Naravno, žeđ za dodatnim obrazovanjem i usavršavanjem ne može biti loša stvar. Ipak, postoji jedna neizbježna posljedica ove situacije o kojoj, čini se, rijetko razmišljamo. Naime, sve manje mladih ljudi pokazuje interesovanje za učenje zanata.

Lako je prevariti se i potcijeniti zanat, a sigurno bi se brzo zabrinuli kad ne bi imao ko da nam po mjeri sašije svečano odijelo ili haljinu, ako bi za svaki predugački kaiš morali kupovati novi… Ko bi nam kratio kosu i uređivao frizuru? Neki zanati jednostavno ne bi trebalo da izumru. Ali, ko će ih nastaviti? Razmišljajući o ovom pitanju sjetili smo se i jednog od vrhunskih zabjelskih zanatlija. Posjetili smo komšiju Safeta Radončića, jedinog, kako kaže, registrovanog obućara na Zabjelu i vlasnika radnje Ekspres obućar u Jerevanskoj ulici.

Safet Radončić se doselio na Zabjelo sad već davne 1989. godine. Živi na Starom aerodromu ali, kako kaže, „Zabjelo ne bi zamijenio ni za šta! Ni za centar!“ Na Zabjelu je prepoznatljiv. Mnogo ljudi navraća u njegovu radnju, pa i ako im ne treba popravka cipela. Po obućaru se orijentišu. Sa Zabjelom se saživio i tu lokaciju ne bi mijenjao. Više vremena provodi u radnji nego u svojoj kući. Više ljudi poznaje na Zabjelu nego u sopstvenom komšiluku. Jasno je da zarazni zabjelski duh nije zaobišao ni ekspresnog obućara.

Sve je počelo davne 1948. kada je njegov otac položio obućarsku obuku. Nakon toga, zanatom se bavio i njegov stariji brat, a sada i njegov sin Eldin, koji je zabjelsku radnju zamijenio radnjom u Bloku 5. Vrijeme prolazi, ali se po komšiji Radončiću to pretjerano i ne vidi. Kad smo mu uputili ovaj kompliment, podijelio je sa nama i anegdotu koja najbolje oslikava njegovu mladolikost.

„Jednog dana, nakon izvjesnog perioda ne dolaženja, u radnju je ušla jedna od starijih mušterija. Kako je tad moj sin radio sa mnom, valjda nas je pomiješala. Dolazi kod mene i kaže: „Slušaj mali, ja kod tvog oca dolazim 20 godina, nemoj slučajno da mi ovo nisi dobro napravio!“ – kroz smijeh će Safet.

Obućar za udžbenike

Komšija Radončić insistira da zanat treba razumjeti. Nije to stvar biznisa i zarade. Treba poznavati i proces rada i materijale koji se koriste. U njegovom slučaju u pitanju su, po pravilu, njemački materijali jer su najkvalitetniji. Iz razgovora sa njim, postaje jasno da je odnos sa mušterijama i prema samom radu možda i najvažniji dio ovog zanata.

„Za ovih 30 godina mislim da nisam ni 5 puta zakasnio. Uvijek na vrijeme otvaram i na vrijeme zatvaram. Ono za šta smatram da ne mogu da popravim to ne uzimam. Ako mogu da pomognem pomoći ću, ako ne, onda ne diram. Ako ja nisam zadovoljan kako će mušterija biti zadovoljna? Ako se mušteriji učini da je popravka skupa, nekad je i uputim kod drugog obućara. Konkurencija mi ne smeta.“

Nažalost, i komšija Radončić dijeli našu zabrinutost povodom sve manje popularnosti zanatskih poslova među mladima.

„Za 30 godina nijedna mlada osoba nije došla da pita može li da uči zanat. Kao momak i ja sam bježao iz radnje. Tad su mašine bile takve da kad bi moj otac radio nastala bi ogromna prašina koju tad nisam mogao da podnesem. Sada su mašine drugačije, imamo i usisivač i presu…“

Ako bi neko došao da pita da uči zanat Ekspres obućar ga ne bi odbio. Ali nije lako. Potrebno je vrijeme i posvećenost. Prije svega ljubav prema zanatu.

„U narodu se ponekad čuje i da obućar sve može da popravi. Jedne prilike u radnju je ušao gospodin koji je u kesi nosio strujni sat – mjerač koji je pao i slomio se. Uporna mušterija je insistirala da se sat nekako zalijepi jer mu je rečeno da ovaj obućar može sve.”

Uz pomoć posebnih ljepila iz Njemačke, ekspres obućar je i to uspio da popravi, na šta je mušterija uskliknula: „Eto vidiš! Obućar može sve!“

Prepoznatljivi mirisi obućarske radnje ali i izuzetno pozitivni i predusretljivi obućar Radončić su učinili da i ne primijetimo koliko je vremena prošlo uz naš razgovor. Pred sami kraj radnog vremena u radnju je ušao i komšija Miodrag Bulatović koji je vrlo srdačno istakao svoje mišljenje o našem obućaru i komšiji, ali i njegovom radu.

„Ja lično imam čast i visoko zadovoljstvo da dam svoje mišljenje o ovom čovjeku. Porodica Radončić ima dugu tradiciju u zanatu koji nažalost izumire, po meni zbog obrazovnog sistema. Mogu lično da pohvalim gospodina Radončića koji je svojim radom zavrijedio da svi u podgorici znaju za njega i njegov rad. Vjerujem da bi o njemu mogla i knjiga da se napiše.“

V.Đ.

Tekst je prvi put objavljen u petom broju časopisa Glas Zabjela, januara 2018. godine