Šampionski put nesuđenog reprezentativca

Šampionski put nesuđenog reprezentativca
Fotografije priložio sagovornik
U decenijama koje su za nama, crnogorska košarka je iznjedrila mnogo vrhunskih igrača koji su žarili i palili terenima širom Evrope. Vlado Šćepanović, Dejan Radonjić, Gavrilo Pajović, Saša Pavlović, Nikola Bulatović su samo neki od reprezenata crnogorske košarke koja je uvijek bila bitan segment evropske košarkaške scene.
Jedan od tih bisera crnogorske košarkaške škole je svakako i Balša Radunović. Gorostas visok 208cm i težak 104kg je jedan od najboljih crnogorskih centara sa plodnom i uspješnom dvadesetogodišnjom karijerom koji, vjerovali ili ne, nikad nije zaigrao za A reprezentaciju Crne Gore. Zabjelčanin je sa svojih 18 godina bio član ekipe Budućnosti koja je bila ubjedljivo najjači klub u Jugoslaviji tog vremena, te redovan učesnik najeminentnijeg evropskog košarkaškog takmičenja – Evrolige. Igrao je za veliki broj klubova širom Evrope, od Slovenije, Francuske, Kipra, Makedonije, da bi na kraju karijeru završio u barskom Mornaru.
Šampionski put nesuđenog reprezentativca
Balša Radunović
Balšini prvi košarkaški koraci bili su u školi košarke KK Budućnost. Zanimljivo je to, što je u samom početku uporedo trenirao fudbal u FK Zabjelo i košarku. Kako kaže Balša, fudbalski klub Zabjelo i treniranje fudbala na Zabjelu je bilo nezaobilazno kod njegovih vršnjaka.
“Jedno vrijeme sam sa stadiona Zabjela sa sve kopačkama išao u malu salu Sportskog centra. Naravno, nije dugo potrajalo, znalo se što ide lošije od ta dva sporta” – kroz smijeh se prisjeća Balša.
Nakon toga, Balša se priključuje košarkaškom klubu Akademik (Pikadili), gdje je trenirao sa pionirima 2 godine. Sa Akademikom je u pionirskoj konkurenciji igrao savezno takmičenje u Srbiji i Crnoj Gori, s obzirom na to da je u tom uzrastu Akademik bio jedna od najjačih ekipa u Crnoj Gori.
Zatim na redu dolazi KK Budućnost, kadetska a zatim juniorska konkurencija. Sa kadetima je bio vicešampion Crne Gore, a već sljedeće godine sa juniorima uzima titulu porvaka Crne Gore i ponovo učestvuje na saveznom takmičenju sa najjačim ekipama iz Srbije. Balša je proveo 3 godine u mlađim kategorijama Budućnosti, u tom periodu je bio i juniorski reprezentativac Jugoslavije sa Milošem Vujanićem, Nikolom Vučurovićem, Radmanovićem i ostalima sa kojima je imao zapaženu ulogu o toj selekciji. Od 1998 godine biva prekomandovan u seniorski tim, kada i počinje njegova bogata profesionalna karijera koja je trajala gotovo 20 godina.
“To su bili veoma posebni trenuci za mene. Bez obzira na malu minutažu, osim u jednom periodu kada je trener bio Zoran Sretenović. On mi je dao najveću šansu. U tom periodu su se često mijenjali treneri, Zoran je tu bio nekih 3 mjeseca. Tu je bio neko vrijeme i Mijo Kadija, Darko Ruso.
Veliki uticaj na nas mlade imao je trener Goran Poli Bojanić, jer smo sa njim kao trenerom igrali na dvojnu licencu za KK Ljubović. Tadašnji predsjednik KK Ljubovića, Momo Djurišić je napravio dogovor sa KK Budućnost da se mladi talentovani igrači Budućnosti kale u KK Ljubović na dvojnoj licenci, što je nama mladim igračima donosilo prijeko potrebnu minutažu i sakupljanje iskustva igranja u Prvoj crnogorskoj ligi.
Šampionski put nesuđenog reprezentativca
Liga je bila dosta zahtjevna, naročito za nas mlađe, jer smo imali od 17-19 godina, a većina ostalih ekipa iz lige su bile sastavljene uglavnom od veterana koji su bili pri završetku karijere, uz, naravno, mlađe igrače koji su takođe sticali iskustvo. Sjećam se da su to bile dosta čvrste utakmice protiv dosta starijih i iskusnijih igrača. Crnogorska liga je nama mladim igračima mnogo pomogla da očvrsnemo košarkaški. Tu smo bili Saša Pavlović, Blagota Sekulić, Bojan Bakić, Nenad Mijatović, ja i drugi, tako da smo imali jedan veoma kvalitetan period rada i košarkaškog sazrijevanja.
Taj period od četiri godine u Budućnosti je bio fantastičan za mene, jer sam odmah nakon zavšetka juniorskog staža prešao u seniorsku ekipu koja je tada bila najjača u Jugoslaviji, igrala 3 godine Euroligu, sa igračima poput Nikole Bulatovića, Vlada Šćepanovića, Dejana Radonjića, pokojnog Harisa Brkića, Topića, Kuzmanovića, Dejana Tomaševića i mnogim drugima i to je za mene bio nastavak usavršavanja koji možda nije ni mogao biti bolji. Kada se nađem na treningu sa takvim igračima, gledam i učim. To je umnogome uticalo na mene da sazrim košarkaški i dalo mi mnogo iskustva, bez obzira na to što sam bio dosta mlad kad sam otišao, da kasnije u inostranstvu bez problema pariram jakim i iskusnim igračima i ekipama.”

Šampionski put nesuđenog reprezentativca

Nakon Budućnosti, Balša nastavlja karijeru u ekipi Pivovarna Laško iz Slovenije. Tamo je odigrao vrlo uspješnu sezonu u tada jakoj slovenačkoj ligi. Ekipa Pivovarne na čelu sa Balšom završila je prvenstvo na trećem mjestu, iza evroligaša Olimpije iz Ljubljanje i Krke iz Novog Mesta, koja je tada igrala ULEB kup. Te godine je igrao i ULEB kup sa Pivovarnom.
Nakon godinu dana provedenih u Sloveniji, Balša nastavlja karijeru u ekipi Gravelin, u Francuskoj.
“Francuska liga je jako fizički zahtjevna, sa dosta trčanja i kontakta, sa izvanrednim atletama, što Amerikanaca, što afroamerikanaca, ali nisam imao problema zbog toga, čak naprotiv. To je bio stil igre koji je meni bio karakterističan, koji sam i ja gajio. Ekipa je bila nepoznanica za mene, ali je to na kraju bila jedna vrlo uspješna sezona. Te godine smo uspjeli da doguramo do finala play-offa francuskog šampionata, gdje smo izgubili od tadašnjeg evroligaša Pau Orteza, što je i danas najveći uspjeh te ekipe. Bio sam jako zadovoljan tom sezonom.”
Sticajem okolnosti, zbog promjene pravila za broj stranaca u ekipi van Evropske unije, Balša je nakon jedne sjajne sezone nastavio dalje svoju košarkašku avanturu.
Sledeća destinacija bila je Kipar.
“To je bilo veliko iznenađenje za mene. Kipar je dosta zabačen na košarkaškoj mapi, nije atraktivan. Prešao sam u ekipu AEL iz Limasola. Iskreno, nisam bio nešto oduševljen zbog tog poziva ugovora, međutim kad sam došao tamo uslijedilo je prijatno iznenađenje. Ekipe su igrale evropska takmičenja, AEL je bio šampion Kipra par godina unazad.

Šampionski put nesuđenog reprezentativca

Tamo sam ostao dvije godine i osvojio dvije titule zaredom. Igramo FIBA kup, jako uspješno, gdje se možda po prvi put dešava da neka kiparska ekipa pobjeđuje grčku. To je bilo u svim novinama. Pobjeđivali smo ekipe kao što su Iraklis, PAOK, Olimpija Larisa, a onda i francuske ekipe, čak smo dobili i Huventud Badalonu sa Rudijem Fernandezom, na čijoj je klupi bio šesnaestogodišnji Riki Rubio. Imali smo vrlo jaku ekipu. Još je interesantno da je te godine FIBA-in kup igrala i ekipa Fenerbahčea, koju je vodio Bogdan Tanjević. Protiv njih smo odigrali sjajan meč. I tada su bili milionska ekipa, kao i sad” – prisjeća se Balša tog perioda.

Već prve godine u kiparskoj ligi Balša je proglašen igračem prvenstva.
Nakon dvije godine u AEL-u, slijedi 2 godine u APOEL-u iz Nikozije, takođe na Kipru.
Igrao je obije godine finale play-offa, međutim u oba navrata njegova ekipa je bila poražena u finalu.
Put ga seli u AEK iz Larnake, gdje je takođe igrao u par navrata.

Šampionski put nesuđenog reprezentativca

“Tih 7-8 godina koje sam proveo na Kipru je bilo lijepo i pozitivno iskustvo za mene. Prikupio sam dosta nagrada, što titula, što individualnih nagrada. Bez obzira što se to dešavalo u ne baš tako atraktivnoj zemlji kada je košarka u pitanju, kiparski timovi su imali dosta bivših NBA igrača, dosta evropskih igrača sa iskustvom igranja u Evroligi. Stvarno jedno sjajno iskustvo za mene.”
Košarkaški put je dalje vodio Balšu u Makedoniju, gdje je je odigrao godinu i po dana za ekipu Lirije iz Skoplja. I tu je Balša sakupljao pobjede nad velikanima lige, Rabotničkog i MZT Skoplje. Zatim se vratio na sezonu u AEK Larnaku i igrao još jedno finale play off-a, gdje je njegova ekipa u uzbudljivoj seriji od 5 utakmica poražena od APOEL-a iz Nikozije rezultatom 3:2.
U aprilu 2014. godine, Balša se vraća u Crnu Goru, tačnije u ekipu Zete 2011, gdje postiže veliki uspjeh sa tom i stiže do finala crnogorskog kupa i prvenstva, gdje su poraženi od neprikosnovene Budućnosti.
Zatim prelazi u Mornar, čije boje takođe uspješno brani naredne 2 godine. Mornar stiže do finala Balkanske lige. Tu je u dvomeču poražen od ekipe Sigala iz Prištine, gdje su u Prištini poraženi sa 14 poena  razlike, tako da pobjeda u Baru od 7 poena razlike nije bila dovoljna za osvajanje Balkanske lige. Svakako, najveći klupski uspjeh Mornara u tom periodu.

Šampionski put nesuđenog reprezentativca

Igrao je Balša sa Mornarom i 2 puta finale crnogorskog prvenstva. Oba puta je njegova ekipa poražena od Budućnosti, prve godine 3:1, a druge 3:2 u serijama. Tu počinje i uzdizanje Mornara na košarkaškoj ljestvici crnogorske i regionalne scene, te se izdvajaju od Lovćena, Sutjeske, Zete i postaju ozbiljan takmičarski tim i u regionalnoj ABA ligi.
Nakon druge sezone u Mornaru i nakon 20 godina profesionalnog igranja, Balša završava svoju možemo reći plodnu i uspješnu karijeru 2016. godine.
Pitali smo Balšu postoji li neki momenat u njegovoj karijeri kojeg se sa zadovoljstvom prisjeća, a on nam je bez mnogo razmišljanja odgovorio.
“Trenuci kojih se rado prisjećam su svakako iz perioda kada sam sa ekipom Budućnosti igrao Evroligu. Dva meča su posebno urezana u mom sjećanju, meč u Atini protiv Panatinaikosa koji je tada vodio Željko Obradović, gdje sam ubacio 14 poena, kao i meč u prepunoj Morači protiv madridskog Reala. Sjećam se da je atmosfera bila nevjerovatna, ljudi su sjedjeli na stepenicama, Morača je bila dupke puna. Slično kao sada kada Budućnost igra mečeve u Evroligi, Morača je uvijek bila teška prepreka i za one najjače evropske klubove, a atmosfera fantastična. To su momenti kojih ću se uvijek sjećati.”
“Sada, 3 godine nakon završetka igračke karijere, mogu reći da sam zadovoljan s onim što sam postigao. Igrao sam sva evropska takmičenja, skupio dragocjena iskustva, kako košarkaška, tako i životna. Osvajao sam i timske i individualne trofeje, proglašavan najboljim igračem lige, te bio najbolji strijelac i skakač lige. Smatram da sam tu priču na pravi način zaokružio i zadovoljan sam postignutim. Jedina žal ostaje što nisam zaigrao za A reprezentaciju Crne Gore, tamo negdje u početku, 2007/8 godine. Odigrao sam dosta utakmica za B reprezentaciju, ranije bio i član juniorske reprezentacije Jugoslavije, ali poziv za A reprezentaciju nisam dobio. Pretpostavljam da je to zato što sam u tom period igrao i kiparskoj ligi, koja je bila potpuna nepoznanica u košarkaškom smislu na ovim prostorima.”

Šampionski put nesuđenog reprezentativca

Interesovalo nas je i šta igrač sa tolikim internacionalnim iskustvom misli o kvalitetu košarke u Crnoj Gori.
“Kako u košarci, tako i u svim ostalim sportovima, ulaganja su najbitnija. U odnosu na neki raniji period, primijetio sam da je umnogome poboljšan rad sa mlađim kategorijama, da imaju prave uslove i prave stručnjake da uče košarku. Takođe, osnivanjem ABA lige 2, sada imamo 4 crnogorska tima koji igraju na ozbiljnom regionalnom nivou. Budućnost i Mornar u ABA ligi, kao sada već 2 konstantna tima i Sutjeska i Lovćen u ABA ligi 2. To su sve pozitivne stvari za crnogorsku košarku.”
Trenutno Balša prenosi iskustvo svom šesnaestogodišnjem sinu Matiji, koji je član juniora Budućnosti.
“Matija je talentovan, i što je najbitnije od svega, ima veliku želju da radi i da uči. Proveo je 2 godine u akademiji Vizura u Srbiji (nedavno odvojena od Mege Bemax, akademija Vizura obučava mlađe kategorije košarkaša, do kadetskog uzrasta) i trenutno član juniorske ekipe Budućnosti. Na njemu je da radi da se dokazuje kod trenera Petra Mijovića, koji je sjajan stručnjak kada je u pitanju rad sa mlađim igračima. Vidjećemo” – s osmjehom očekuje Balša.

Šampionski put nesuđenog reprezentativca

Osim rada sa sinom, Balša 3 do 4 puta godišnje ide u Kinu radi promocije košarke na tim prostorima. Počeo je u ulozi trenera-igrača organizujući ekipe i revijalne utakmice sa američkim i kineskim timovima. Osim utakmica, njegov posao podrazumijeva i obilazak škola i vrtića, druženje sa najmlađima i dizanje svijesti o košarci u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta.
“Vidjećemo za dalje, da li ću se oprobati u trenerskim vodama. Trenutno sam fokusiran na rad sa Matijom i promocijom košarke”– kazao je Balša.
Za kraj prijatnog razgovora, Balša je u svom maniru zahvalio.
“Drago mi je što ste me pozvali, i mnogo mi je drago što ste osnovali portal Glas Zabjela. Jako je interesantan, od prvog dana kada sam na vratima dobio primjerak časopisa. Htio bih da vas pohvalim jer ste stvarno interesantni i pišete o svemu. Od početka mi je bila zanimljiva istorija Fudbalskog kluba Zabjelo o kojoj ste pisali i neki detalji koje možda znaju naši očevi koji su doprinijeli njegovom osnivanju.
Na Zabjelu je uvijek bilo i nadam se biće i dalje mnogo kvalitetnih sportista. Od košarkaša, fudbalera, rukometaša, uvijek je Zabjelo bilo poznato po tome.
U razgovoru sa prijateljima prije ovog intervjua saznao sam da i dosta njih prati vaš portal. Samo nastavite ovako, na dobrom ste glasu.”
Intervju pripremio Boris Pajović