U decenijama koje su za nama, crnogorska košarka je iznjedrila mnogo vrhunskih igrača koji su žarili i palili terenima širom Evrope. Vlado Šćepanović, Dejan Radonjić, Gavrilo Pajović, Saša Pavlović, Nikola Bulatović su samo neki od reprezenata crnogorske košarke koja je uvijek bila bitan segment evropske košarkaške scene.
Jedan od tih bisera crnogorske košarkaške škole je svakako i Balša Radunović. Gorostas visok 208cm i težak 104kg je jedan od najboljih crnogorskih centara sa plodnom i uspješnom dvadesetogodišnjom karijerom koji, vjerovali ili ne, nikad nije zaigrao za A reprezentaciju Crne Gore. Zabjelčanin je sa svojih 18 godina bio član ekipe Budućnosti koja je bila ubjedljivo najjači klub u Jugoslaviji tog vremena, te redovan učesnik najeminentnijeg evropskog košarkaškog takmičenja – Evrolige. Igrao je za veliki broj klubova širom Evrope, od Slovenije, Francuske, Kipra, Makedonije, da bi na kraju karijeru završio u barskom Mornaru.

Balšini prvi košarkaški koraci bili su u školi košarke KK Budućnost. Zanimljivo je to, što je u samom početku uporedo trenirao fudbal u FK Zabjelo i košarku. Kako kaže Balša, fudbalski klub Zabjelo i treniranje fudbala na Zabjelu je bilo nezaobilazno kod njegovih vršnjaka.
“Jedno vrijeme sam sa stadiona Zabjela sa sve kopačkama išao u malu salu Sportskog centra. Naravno, nije dugo potrajalo, znalo se što ide lošije od ta dva sporta” – kroz smijeh se prisjeća Balša.
Nakon toga, Balša se priključuje košarkaškom klubu Akademik (Pikadili), gdje je trenirao sa pionirima 2 godine. Sa Akademikom je u pionirskoj konkurenciji igrao savezno takmičenje u Srbiji i Crnoj Gori, s obzirom na to da je u tom uzrastu Akademik bio jedna od najjačih ekipa u Crnoj Gori.
Zatim na redu dolazi KK Budućnost, kadetska a zatim juniorska konkurencija. Sa kadetima je bio vicešampion Crne Gore, a već sljedeće godine sa juniorima uzima titulu porvaka Crne Gore i ponovo učestvuje na saveznom takmičenju sa najjačim ekipama iz Srbije. Balša je proveo 3 godine u mlađim kategorijama Budućnosti, u tom periodu je bio i juniorski reprezentativac Jugoslavije sa Milošem Vujanićem, Nikolom Vučurovićem, Radmanovićem i ostalima sa kojima je imao zapaženu ulogu o toj selekciji. Od 1998 godine biva prekomandovan u seniorski tim, kada i počinje njegova bogata profesionalna karijera koja je trajala gotovo 20 godina.
“To su bili veoma posebni trenuci za mene. Bez obzira na malu minutažu, osim u jednom periodu kada je trener bio Zoran Sretenović. On mi je dao najveću šansu. U tom periodu su se često mijenjali treneri, Zoran je tu bio nekih 3 mjeseca. Tu je bio neko vrijeme i Mijo Kadija, Darko Ruso.
Veliki uticaj na nas mlade imao je trener Goran Poli Bojanić, jer smo sa njim kao trenerom igrali na dvojnu licencu za KK Ljubović. Tadašnji predsjednik KK Ljubovića, Momo Djurišić je napravio dogovor sa KK Budućnost da se mladi talentovani igrači Budućnosti kale u KK Ljubović na dvojnoj licenci, što je nama mladim igračima donosilo prijeko potrebnu minutažu i sakupljanje iskustva igranja u Prvoj crnogorskoj ligi.
Liga je bila dosta zahtjevna, naročito za nas mlađe, jer smo imali od 17-19 godina, a većina ostalih ekipa iz lige su bile sastavljene uglavnom od veterana koji su bili pri završetku karijere, uz, naravno, mlađe igrače koji su takođe sticali iskustvo. Sjećam se da su to bile dosta čvrste utakmice protiv dosta starijih i iskusnijih igrača. Crnogorska liga je nama mladim igračima mnogo pomogla da očvrsnemo košarkaški. Tu smo bili Saša Pavlović, Blagota Sekulić, Bojan Bakić, Nenad Mijatović, ja i drugi, tako da smo imali jedan veoma kvalitetan period rada i košarkaškog sazrijevanja.
Taj period od četiri godine u Budućnosti je bio fantastičan za mene, jer sam odmah nakon zavšetka juniorskog staža prešao u seniorsku ekipu koja je tada bila najjača u Jugoslaviji, igrala 3 godine Euroligu, sa igračima poput Nikole Bulatovića, Vlada Šćepanovića, Dejana Radonjića, pokojnog Harisa Brkića, Topića, Kuzmanovića, Dejana Tomaševića i mnogim drugima i to je za mene bio nastavak usavršavanja koji možda nije ni mogao biti bolji. Kada se nađem na treningu sa takvim igračima, gledam i učim. To je umnogome uticalo na mene da sazrim košarkaški i dalo mi mnogo iskustva, bez obzira na to što sam bio dosta mlad kad sam otišao, da kasnije u inostranstvu bez problema pariram jakim i iskusnim igračima i ekipama.”
Nakon Budućnosti, Balša nastavlja karijeru u ekipi Pivovarna Laško iz Slovenije. Tamo je odigrao vrlo uspješnu sezonu u tada jakoj slovenačkoj ligi. Ekipa Pivovarne na čelu sa Balšom završila je prvenstvo na trećem mjestu, iza evroligaša Olimpije iz Ljubljanje i Krke iz Novog Mesta, koja je tada igrala ULEB kup. Te godine je igrao i ULEB kup sa Pivovarnom.
Nakon godinu dana provedenih u Sloveniji, Balša nastavlja karijeru u ekipi Gravelin, u Francuskoj.
“Francuska liga je jako fizički zahtjevna, sa dosta trčanja i kontakta, sa izvanrednim atletama, što Amerikanaca, što afroamerikanaca, ali nisam imao problema zbog toga, čak naprotiv. To je bio stil igre koji je meni bio karakterističan, koji sam i ja gajio. Ekipa je bila nepoznanica za mene, ali je to na kraju bila jedna vrlo uspješna sezona. Te godine smo uspjeli da doguramo do finala play-offa francuskog šampionata, gdje smo izgubili od tadašnjeg evroligaša Pau Orteza, što je i danas najveći uspjeh te ekipe. Bio sam jako zadovoljan tom sezonom.”
Sticajem okolnosti, zbog promjene pravila za broj stranaca u ekipi van Evropske unije, Balša je nakon jedne sjajne sezone nastavio dalje svoju košarkašku avanturu.
Sledeća destinacija bila je Kipar.
“To je bilo veliko iznenađenje za mene. Kipar je dosta zabačen na košarkaškoj mapi, nije atraktivan. Prešao sam u ekipu AEL iz Limasola. Iskreno, nisam bio nešto oduševljen zbog tog poziva ugovora, međutim kad sam došao tamo uslijedilo je prijatno iznenađenje. Ekipe su igrale evropska takmičenja, AEL je bio šampion Kipra par godina unazad.
Tamo sam ostao dvije godine i osvojio dvije titule zaredom. Igramo FIBA kup, jako uspješno, gdje se možda po prvi put dešava da neka kiparska ekipa pobjeđuje grčku. To je bilo u svim novinama. Pobjeđivali smo ekipe kao što su Iraklis, PAOK, Olimpija Larisa, a onda i francuske ekipe, čak smo dobili i Huventud Badalonu sa Rudijem Fernandezom, na čijoj je klupi bio šesnaestogodišnji Riki Rubio. Imali smo vrlo jaku ekipu. Još je interesantno da je te godine FIBA-in kup igrala i ekipa Fenerbahčea, koju je vodio Bogdan Tanjević. Protiv njih smo odigrali sjajan meč. I tada su bili milionska ekipa, kao i sad” – prisjeća se Balša tog perioda.