Saša Radović, novinar, reditelj, scenarista, krajem prošlog vijeka bio je jedan od „saučesnika“ u stvaranju televizijske emisije „Zabjelo Republika“, koja je, kako se pokazalo, bila prekretnica u propagiranju zabjelske „nezavisnosti“. Od tada je prošlo dosta vremena, ali emisija opstaje kao inspiracija za mnoge lokalne šale i sjećanja na početke Republike.
Saša je u međuvremenu postao jedan od najpopularnijih novinara na crnogorskom medijskom horizontu, zahvaljujući i svojim istupima na društvenim mrežama, čime je zgrabio priliku da bude prvi koji će nagaziti, i time učvrstiti, most koji u današnjem vremenu neizbježno nastaje između izvornog novinarskog zanata i novih medija. Nedavno se ostvario i kao reditelj i scenarista, iznjedrivši iz sopstvene „krvi i znoja“ filmsko ostvarenje „Dvije povratne Titograd-Podgorica“ koje je u Crnoj Gori bilo pravi hit, a nije prošlo nezapaženo ni među regionalnom publikom.
Teško se može naći stvaralac koji je na autentičniji način dao svoj doprinos podgoričkoj i crnogorskoj sceni, a da u svom stvaralaštvu nije zaobišao ni zabjelsku subkulturu. Svojim kritičkim razmišljanjem i parodičnim izvještajima, za kratko vrijeme, postao je i jedan od uticajnijih crnogorskih glasova na internetu. Nakon kraćeg razgovora sa njim, postaje jasnije i zašto.
U poslednje vrijeme, svojim izvještajima i snimcima, privukli ste posebnu pažnju na internetu i društvenim mrežama. Čini se da gledaocima pružate drugačiju perspektivu na kakvu nisu navikli kad je u pitanju izvještavanje o socijalnim i građanskim pitanjima. Šta je, po Vama, zaslužno za pažnju sa kojom su Vaše objave praćene i popularnost koju su stekle?
Pa, to pitanje, na neki način već sadrži odgovor. Ako pitaš koliko je uloženo, onda ću ti reći – kompletno moje iskustvo i dugogodišnji rad. S tim što svako ponaosob istu stvar može da vidi drugačije i isto tako svako će drugačije da predstavi ono što je vidio. Dakle, to je bezbroj mogućnosti. Što se tiče izbora teme, ja nikad nisam volio neke velike teme, neke “sudbonosne” momente, “sad ili nikad” visokoparne priče. Ne, mene je uvijek interesovao svakodnevni život “običnog” čovjeka, čovjeka sličnog meni.
Gledao sam šta mogu da uradim da sačuvam neki park, dječje igralište, da pomognem nekom ko je socijalno ugrožen isl, da učinim da se lakše krećemo kroz naša naselja, da udišemo čistiji vazduh i sl. To su ,za mene, najbitnije stvari, pa onda sve ostalo.
E, kad me tako neka tema “takne”, kad mi “legne”, onda upotrijebim ono najjače oružje – parodiju. Jer ljudi vole kad se dobro posprdaš s nekom anomalijom. Ironija je jako dobra stvar.
Npr, meni je bez efekta da kažem da većina Crnogoraca nosi kompleks niže vrijednosti i da će, kad dođe na neki položaj, odma od naših para kupit sebi Mercedesa, zaposlit šofera i još pola ljubavnicine familije itd. O tim ludilima čitamo svaki dan. Mnogo je interesantnije reć kako su Šveđani škrtice, jer, zamislite, ministar im ide metroom na posao.
Vaša angažovanost na društvenim mrežama pravo je osvježenje kada je u pitanju odnos novinar – čitalac/gledalac. Kako iz Vašeg ugla izgleda sudbina konvencionalnih medija i novinarskih metoda? Da li internet predstavlja prijetnju ili priliku za evoluciju, modernizaciju profesionalnog novinarstva u Crnoj Gori?
Mislim da su standardni mediji dobar dio kolača ustupili inernetu koji nudi sve više svojih medija. I to je normalno. Nekad ja nisam mogao da znam šta pišu neki hrvatski mediji (a živjeli smo u istoj zemlji), šta piše Feral, šta piše Slobodna Dalmacija, Mladina i sl, ne sjećam se ni kako su zvale makedonske. Tih novina nije bilo u Podgorici, Čačku, Mostaru itd. Danas, međutim, ja pratim sve portale na našim jezicima svakodnevno.
Imam omiljene novinare, kolumniste, esejiste, komentatore… I ne samo to, nego na internetu pratim i neke crnogorske analitičare, kolumniste, interesantne ljude sa zanimljivim zapažanjima, koji uopšte ne rade u tzv konvencionalnim medijima, već imaju svoje blogove, bilo video, bilo pisane, tako da je to jedna otvorena velika scena u kojoj možeš da porediš sve i svakog i sve je teže da te neko laže, ukoliko sam to ne želiš. Standardni mediji su time, takođe, dobili jedan kvalitet – manja je cenzura.
Npr, mene mogu da ponižavaju u RTCG godinama i da me drže kao Kineza na polju pirinča za 300 eura plate. Ja to ne mogu da im zabranim, ali isto tako više niko ne može može da mi kaže da ja ne vrijedim ili ne valjam ili ne znam, zato što postoji magični kaunter ili brojač pregleda na netu, koji je na mojoj strani i koji ih opominje. Jer televizija postoji radi gledalaca, živi od gledanosti.
Šta je ono što nedostaje novinarstvu u Crnoj Gori? Koji su negativni trendovi, čemu bi novinari trebalo da posvete više pažnje?
Ovdje je uvijek bilo jako dobrih novinara, pismenih ljudi. Ne nešto mnogo, ali je bilo. Puno veći problem je sa televizijom. Šofro mi je jednom rekao da smo kao nacija “netelevizični”. Mislim da je to istina.
Ipak, valja napomenut da ovdje živi samo 600.000 ljudi. Novinarstvu u Crnoj Gori fali publika od još jedno, barem, dva miliona. Da bude, da zaokružimo 2 i po miliona stanovnika. I mnogim stvarima u Crnoj Gori fali isto toliko.
Osim novinarstvom, poznato je da se bavite i režijom. Građani su nedavno u bioskopu mogli da vide i Vaš projekat “Dvije povratne Titograd-Podgorica”. Koliko je bilo teško snimiti kvalitetan film u današnjim uslovima? Odakle ste crpili inspiraciju i postoji li konkretan sentiment, poruka koju ste željeli da gledaoci ponesu sa sobom iz bioskopa?
Pa, recimo, meni je od režije bilo interesantnije pisati scenario. To je zabavnije i lakše. Koliko je teško snimiti film, mislim da ne treba ni da govorim. Dvije godine sam radio na tome. Završio bih ga puno ranije da sam imao pare. Ali nisam, nego sam snimao čim skupim određenu svotu, pa onda opet pauza. U tim pauzama sam jurio za novcem. To je još jedna, itekako, otežavajuća okolnost. Volio bih da sam imao para, pa da ga i ja snimim za 15 dana, pa polako u montažu i sve lagano.
No, ja sam bio reditelj i producent i snimatelj i vozač i šminker i nosač i kabloman i rasvjetljivač i glumac itd. Tako da mi se nekad zgadi kad vidim ove plačkonje što dobiju dobre budžete i onda još povazdan kukaju. I onda ja napunim bioskop mjesec dana, a ovi s budžetima prikažu se dvaput da ih vidi rodbina i ajmo kući, pa ćemo iduće godine opet uzet pare od ministarstva i tako u krug. Zato sam izuzetno ponosan, jer znam da sam uradio što niko prije mene nije.
No i tu sam pogriješio. Imao sam priliku da sjedim sa Slobodanom Šijanom koji me je savjetovao da ne govorim da sam snimio film za male pare. “Govori da je koštao 40.000, poslušaj me.” Tada nisam kapirao, a i nisam smio to da radim, jer su glumci odigrali džabe i ne mogu da pričam ovo što mi Šijan predlaže.. Sad bolno kapiram. Kad sam ga završio ponudio sam ga na Herceg Novi, rečeno mi je da sam zakasnio za tu godinu. Sljedeće sam bio film “od prošle godine”. Nisu ga ni pogledali. To mi je ubilo volju da ga šaljem na festivale.
Igrom slučaja pogledao ga je Ademir Kenović, nazvao me telefonom i rekao, doslovce, da se godinama nije tako ismijao i pokušao je da ga “ugura” na Sarajevski festival, jer je konkurs već bio završen. Nažalost nije uspio. Ostao mi je lijep kompliment. Ovo govorim iz razloga što mi pojedini “analitičari” govore kako je film “lokalni”. Međutim, mnogi su se Beograđani, Sarajlije, Mostarci itd dobro ismijali gledajući ga.
Da li, po Vama, domaći filmovi, kao kategorija, dobijaju ili gube na popularnosti?
Dobri dobijaju, loši gube. U Crnoj Gori, tek počinju da se prave filmovi koji vrijede. Poslije mnogo, mnogo pauze.
Koliko je teško dobiti priliku da se film emituje i na nekom od televizijskih kanala?
Pa eto, napravio sam film koji je (računajući samo domaću produkciju) poslije Nikolinih “dječaka” najgledaniji u Crnoj Gori u posljednjih dvadeset i kusur godina. I evo čekam da mi moja kuća otkupi film. Imao sam obećanje, potom dogovor i pruženu ruku s tadašnjim generalnim direktorom, koji me “palio” dvije godine i na kraju “ispalio”. Evo sad novo rukovodstvo, sad čekam njih. Nema dana da me neko ne pita gdje mogu da ga vide, zašto ga nema na Youtube-u i sl. No, ja sam mnogo znoja prolio da bih ga tek tako poklonio.
Možemo li da očekujemo neka nova ostvarenja u bliskoj budućnosti?
Igrani film ne. Za ostalo ne znam. Biće nešto.
Poznat je Vaš rad na emisiji o našem naselju i njegovim stanovnicima, koja je početkom vijeka emitovana na RTCG. Kako je došlo do toga da Zabjelo, ali i Podgorica i čitava Crna Gora dobiju ovo, sad već kultno ostvarenje? Da li je ovaj projekat imao konkretan cilj, čime je inspirisan i koliko je bilo teško dobiti priliku da bude emitovan na javnom servisu?
Drugo je to vrijeme bilo i druge okolnosti, iako nije mnogo davno. Upoznao sam u vojsci Zorana Bojovića koji je baštinio tu ideju Zabjela na Anteni M i tadašnjim, sad već kultnim, Grafitima. Mi smo svi tada bili jedno veliko društvo koje se skupljalo kod Boćara, jer su u toj zgradi (gdje su i Boćari) bile redakcije Antene M, Grafita i Monitora. Tada su na Anteni radili Mozak Eliminator sa Miškom Đukićem, Sejdom, Draganom, pa Brčko, Diki, pa Buksovci, pa ekipa Grafita… Kod Boćara je tada bila najbolja energija u gradu uz naravno nezaobilazne čika Toma, Boba Mornara, Šomija i naravno čika Moma koji je napravio to mjesto. Neću reć kafanu, ni klub, nego MJESTO. To je bilo mjesto.
Tu si u po dana – u po noći mogao doć i dobro se z***bavat. Takvih energetskih košnica više nema u Podgorici . I to mi fali.
Elem, Zoko i ja smo imali neki noćni program na Anteni. Potom se zaposlih u TVCG i tako uradismo prvo “Zabjelo Republika”. Snimatelj Željko Bracanović – Kokos i ja smo bukvano krali kameru da bismo snimali, jer je to bila tajna. Nismo znali kako se radi. Ta prva emisija (tačnije filmić) je trajala oko 15 min, prikazana je u novogodišnjem programu i postigla nevjerovatan uspjeh. Ali mi ništa nismo znali, ni kako to da naplatimo, niti kako da nastavimo. Nismo imali iskustva.
Recimo, za glumu scenario, režiju, jade… tadašnji urednik nam je dao po 200 maraka, a, zamislite, montažeru je dao 100. Šta više da vam pričam? No, nama pare i nisu tada puno značile, jednostavno smo to voljeli i to nam je bio dio života. Dalje, manje-više znate. Inače, danas mi je to samo lijepa uspomena i dobro iskustvo i sjećanje na lijepo druženje. Ne mogu da ne izdvojim Sejda i njegove glumačke bravure. Naravno da je igrao kod mene u filmu, jer za određene uloge on je, za mene, neprevaziđen.
Dešava li se da Vas ljudi i dalje prepoznaju po emisiji Zabjelo Republika? Imate li možda jednu takvu anegdotu, vezanu za emisiju?
Dešava se, naravno, zato što je to neko sve postavio u jednom momentu, na Youtube, pa su vidjele i mlađe generacije.
Ima dosta anegdota, ali evo jedne koja mi sad pade na pamet. Jedna moja prijateljica vozila se u gradskom busu i čula neku ženu đe govori prijateljici kako je čula na tv-u da je neka luda krava bacila dinamit u svatove i da je masu povrijeđenih. Kasapnica! Ova kaže – nemoguće. “Ma jes”, kaže “gledala svojim očima dvojicu u zavoje koji pričaju sve kako je bilo”.
Naišli smo na informaciju da ste Vi učestvovali u imenovanju ulice Milana Mladenovića koja se nalazi baš na Zabjelu. Kako je došlo do toga i da li je u opticaju bio i neki drugi naziv?
Zvali su me iz kabineta tadašnjeg gradonačelnika u 10:30 da dođem na Zabjelo kod pumpe Dak Petrol u 11:00. Znači za po’ ure. To je bio dan pred referendum, 20. maj ako se dobro sjećam svega. “Ajde”, kaže, “da date ime ulici”. Očekivalo se od mene da u skladu s “potrebama državnosti”, jer to je bila nevjerovatna predreferendumska euforija (što je i logično), da, dakle, dam ime ulici po nekom značajnom Crnogorcu, po mogućnosti serdaru i mošnjičaru. A ja im rekoh nekog za koga nikad nisu čuli. Jedan dobri aktivista me pita: “Odakle je taj?” Ja rekoh “Iz Beograda”. Kao da je sve prisutne ‘ladan tuš polio.
Naime, smrt Milana Mladenovića je simbolički predstavila krvav i bolan kraj jedne epohe i početak druge, mnogo gore. On, kao aktivan sudionik ove prve i žrtva ove druge, toliko je zaslužio. Mogao bih nadugo da govorim o tome, ali nekom drugom prilikom. Našim primjerom kasnije su pošli Beograd, Novi Sad, Zagreb…ali Zabjelo je ipak prvo. Međutim, baš ta ulica, ipak dobi ime po princezi Kseniji, a Milana malo pomjeriše, ne daleko i nije strašno. Na neki način je i dobro.
Koliko ste vezani za Zabjelo? Šta je to što, po Vama, ako uopšte, izdvaja Zabjelo od drugih naselja?
S obzirom na to da nikad nisam živio na Zabjelu, ne mogu sad, niti imam pravo da nešto tu ja mudrujem, ali slobodno mogu reći najduhovitiji dio Podgorice.
Šta mislite da nedostaje, ne samo Zabjelu već i Podgorici? Šta je to što nam je potrebno za svjesnije društvo i kvalitetniji život?
Npr – kad svaki šesti građanin Crne Gore (ne mora svaki treći, kao u hladnoj Danskoj) bude biciklom išao na posao, znaćete da smo prave patriote, da cijenimo svoje pretke, volimo svoju djecu i preziremo lopove. Tad ćemo biti zemlja prosperiteta.
Koliko ste upoznati sa radom časopisa Glas Zabjela? Imate li, za kraj, neku poruku za našu redakciju i čitaoce?
Borite se za još veću slobodu.
Intervju je prvi put objavljen u četvrtom broju časopisa Glas Zabjela, septembra 2017. godine
