CEA ili Komesarijat za atomsku i alternativnu energiju važi za najinovativniju istraživačku instituciju na svijetu koja se, pored obnovljive energije, bavi i istraživanjem na polju informacionih tehnologija, medicine i bezbjednosti. Finansirana od strane francuske vlade, CEA broji 16.000 stalno zaposlenih, koji rade na 5 različitih lokacija širom Francuske. U Sakleju, najvećem centru CEA, na samom jugu Pariza, radi i naše gore list, Slavica Ivanović. Odrasla je na Zabjelu, i to u perspektivnu mladu djevojku koja se ne plaši izazova. Nakon podgoričke gimnazije, svoje obrazovanje je nastavila u Solunu, studirajući jedan od najtežih fakulteta i to, vjerovali ili ne, na grčkom jeziku! Nakon ljetnjeg predaha u domovini, zatekli smo je u Parizu, gdje trenutno živi i radi.
U trenutku pisanja ovog intervjua, nalaziš se u Parizu. Odrastajući na Zabjelu, jesi li ikad sanjala da bi jednog dana mogla da živiš u Gradu svjetlosti?
Nisam. I to ne zbog Pariza kao grada, već zbog poteškoća koje sam imala sa francuskim jezikom. Interesantno da je to jedini, baš jedini predmet sa kojim sam muku mučila u osnovnoj i srednjoj školi. Francuski jezik mi je pokvario luču! Et voilà, aujourd’hui je parle francais sans problème!
Sve se da naučiti, ja stalno ponavljam da je talenat 20% posla. Ostalo je rad. Zapravo rad, red i disciplina. Rezultat ne može da izostane ako se primjeni taj recept. Sa druge strane, oduvijek sam znala da ću dio svog života provesti van Crne Gore. Čak se jasno sjećam kasnih večernjih sati kada je, dok sam još bila dijete, znao da me uhvati nemir pri pomisli da se čitav svijet dešava tamo negdje, a ja ga, eto, „propuštam“ u Podgorici.
Ipak, na Zabjelu sam naučila nešto jako važno. Kako se moja porodica doselila kad sam imala 11 godina, za mene je to bila prva velika promjena. Promjena koja me naučila da se prilagodim, a u isto vrijeme sačuvam sebe i ono što ja jesam. Kasnije, mijenjajući države, uvjerila sam se iz više puta da ne možemo spakovati naš život u kofere i prenijeti ga na drugo mjesto. Moramo se promijenti, prilagoditi uslovima, kulturi i sredini. To nekad bude bolno, a nekad tako lijepo i osvježavajuće. Pored toga, na Zabjelu sam stekla kumstva i prijateljstva do kraja života.
Kako bi opisala život u velikom gradu? Koje su prednosti i mane, šta ti najviše nedostaje?
Porodica. Blikost. I smijeh. Nigdje se ne smijem kao u Crnoj Gori. Svima nam je to potrebno iako ja dugo i nisam željela da to priznam. Male stvari koje uljepašaju dan, i život.
A Pariz je čaroban. „A Moveable Feast” („pokretna gozba“) kako ga je lijepo Ernest Hemingvej nazvao. Jedan od najvažnijih gradova na svijetu. Grad koji okuplja naučnike, umjetnike, biznismene, inovatore i vizionare naše zajedničke budućnosti. Lijepo je učestvovati u tome, biti prisutan, biti u kontaktu sa ljudima iz raznih sfera. Od arheologa, muzičara, preko naučnika, do bankara i berzaša. Nauči čovjek mnogo, otvore mu se vidici. Nekada sam se u slobodno vrijeme bavila sportom. Sada su salu za sport zamijenile galerije i muzeji. Tu volim da provodim vrijeme. Al’ isto ne zaboraviti da je naporan. Da sve to ima svoju cijenu. I bukvalno i figurativno. Skup je grad, mnogo vremena se provede u prevozu, u redovima. Vazduh je zagađen, a za vikend se ne može strknuti do mora ili planine. I ljudi su otuđeni, to mi zapravo najviše smeta.
Kako i zašto si izabrala svoju struku?
Nije to bilo preko noći, niti sam znala sa 15 godina da cu biti nuklearni inženjer. Završila sam Energetiku na Elektrotehnickom fakultetu u Solunu kada se desila nesreća u Fukušimi. Potpuno me je zaintrigirala, čitava nuklearna industrija mi se pokazala u jednom novom svjetlu i željela sam da naučim više. U tom trenutku kriza je potresala Grčku, poslova nije bilo i trebalo je osmisliti sledeći korak. Aplicirala sam za stipendiju InnoEnergy organizacije koja nudi master studje u oblasti održive energije (i još mnogo toga, ali o tome drugi put). Uz malo sreće (čitaj: dobar prosjek) i gomilu dokumentacije, uspjela sam da dobijem stipendiju.
Danas radim u Francuskom nacionalnom institutu za nukealrnu nauku i tehnologiju – INSTN, koji se nalazi u sklopu CEA. Počela sam kao istraživač, napisala svoj prvi tehnički dokument, da bih kasnije nastavila da radim kao predavač na eksperimentalnom nukearnom reaktoru. Posao je sjajan jer se predavanja odvijaju u kontrolnoj sobi reaktora i studenti su u prilici da vide kako rekator funkioniše u praksi. Pored toga uz pomoć operatera dozvoljeno im je i da upravljaju rekatorom.
Nuklearni svijet je mali i glavnu riječ vode svijetske sile. Pored nauke i politika igra važnu, da ne kažem glavnu ulogu. Bilo je zanimljivo otkriti sve to. U poslednjih godinu dana radim dijelom i u komercijalnom sektoru instituta. Kroz posao sam imala priliku da putujem, prošle godine sam držala predavanja u na fakutletu u Bjelorusiji. Sada sarađujemo sa Emiratima, Španijom, Velikom Britanijom i Rusima. Iz svakog susreta sa partnerima naučim mnogo i zato volim svoj posao.
Dio studija provela si u Solunu, studirajući na grčkom jeziku. Zašto baš Grčka?
Još u srednjoj školi počela sam da se interesujem za Grčki jezik i kulturu. Prije svega zbog porijekla. Moj pradeda je bio Grk koji se doselio u Crnu Goru, Minja Nikolaidis, jedan od istaknutih prosvjetnih radnika u posleratnim godinama. U to vrijeme, kao i danas, grčko Ministarstvo spoljnih poslova dodjeljivalo je stipendiju za studije na državnim fakultetima, za koju sam konkurisala, i dobila je. Tada sam razmišljala „lakši putevi su uvijek tu da im se vratiš ako ne uspiješ, ajde kreni od težeg!“. I mnogo sam srećna zbog toga. Godine provedene u Solunu ne bih mijenjala ni za šta!
Je li bilo lako prilagoditi se životu u novoj sredini?
Grčka je postala moja druga domovina, zemlja koja mi je bliska na način na koji Francuska nikad neće biti. Nije bilo lako u početku. Dok sam savladala jezik u potpunosti, napravila krug prijatelja, stekla samopouzdanje… Prošlo je dosta vremena.
Teško je bilo prilagoditi se i u Barseloni. Tamo sam osjetila šta zapravo znače kulturološke razlike. Nas dvadesetak koji smo bili na masteru, stigli smo tu sa svih strana svijeta. Kina, Indija, Bangladeš, Italija, Brazil… Studije su zahtijevale usku saradnju i stalni grupni rad. Mi prosto nismo nalazili način da iskomuniciramo, dogovorimo se, složimo. I to je prošlo, uz jednu veliku lekciju. Napredak i uspjeh, posebno grupni, traži dobru organizaciju i kompromis.
Napustiti domovinu, i to s namjerom da završiš fakultet na jeziku koji ne govoriš, sigurno je bilo jako izazovno. Koliko je bilo teško odlučiti se na taj potez i misliš li da se isplatilo?
Odlučiti se nije bilo teško, ja sam to oduvijek imala u sebi. Istrajati je bilo naprono. U tome mi je mnogo pomogla porodica, i prijatelji koji su vjerovali u mene onda kad bih ja bila umorna od svega. Prve dvije godine studija sam spavala sa knjigama i riječnikom, propuštala žurke i druženja. Kasnije, kada sam vidjela da ja to mogu, opustila se, stvari su išle mnogo lakše. Uspjela sam i da završim fakultet u roku, kao jedan od 3 najbolja studenta na godini, na šta sam posebno ponosna.
Šta je potrebno da bi neko krenuo tvojim stopama, na šta jedna mlada osoba treba da bude spremna da bi se izborila za ovakav životni put?
Rad, upornost i strpljenje. Uspjeh se gradi, zahtijeva žrtve, traži vrijeme i posvećenost. I kao što sam već ranije pomenula, dobar prosjek bi trebalo da pomogne! Danas postoji mnogo više programa koji nude stipendije za osnovne, magistarske i doktorske studije u odnosu na prije deset godina. I do informacija je značajno lakše doći, sve je dostupno na internetu. Tako da, svima koji žele da idu u inostranstvo, preporučujem da za početak sjednu za kompjuter i naprave sami istaživanje, u skladu sa svojim željama i težnjama. To neka bude prvi test za snalaženje u inostranstvu.
Iako je broj studenata koji se odlučuju na odlazak u inostranstvo poslednjih godina sve veći, čini se da mladi u Crnoj Gori još uvijek nisu dovoljno zainteresovani za mogućnosti i prilike koje im se nude kroz razne programe mobilnosti. Zašto je to tako, po tvom mišljenju?
Komfor. I male šanse da primjene to znanje sjutra u Crnoj Gori. Iako se meni čini da nas je dosta otišlo iz Crne Gore.
Kako bi ohrabrila najmlađe čitaoce? Da li bi im preporučila studiranje u inostranstvu? Zašto je dobro okušati se u drugoj zemlji i kulturi? Koja je „nagrada“?
Ako bih morala da imenujem neku univarzalnu nagradu, onda je to sloboda. Sloboda u svojoj koži, ona najvažnija. Jako je važno izaći iz sredine čije matrice ponašanja poznajemo i na kojima smo odrasli. Ono što važi za ispravno u Crnoj Gori uopšte ne mora da bude tako na nekom drugom meridijanu. Doživite to, doživite druge sisteme vrijednosti, drugu kulturu i način posmatranja života. Vjerujem da ćete naučiti dosta toga!
Šta, po tvom mišljenju, najviše nedostaje životu mladih ljudi u Crnoj Gori?
Prilike za profesinalni razvoj koje dolaze iz same Crne Gore, da ne moraju studenti ići vani. Praktični rad u sklopu fakulteta. I kulturni sadržaj. Zabave u Crnoj Gori ne fali. Mislim da se ovdje mladi itekako dobro zabavljaju.
Iz trenutne perspektive, da li bi se ikad vratila da živiš u Podgorici? Zašto?
Naravno da bih. U onom trenutku kada mi sveukupni kvalitet života bude za nijansu bolji u Crnoj Gori nego u Francuskoj – ja se vraćam!
Intervju je prvi put objavljen u četvrtom broju časopisa Glas Zabjela, septembra 2017. godine.
