Glasine i predanja o crkvi ili manastiru na Ljuboviću postoje odavno, ali preciznija dokumentacija još uvijek nije pronađena. Kako piše u stotridesetogodišnjim zapisima, na vrhu Ljubovića nekada je postojala crkva, možda čak i najveća od pet starovaroških crkava u Podgorici, koja je zbog svog položaja dominirala okolnim prostorom. Nažalost, o njenoj istoriji se malo zna, toliko malo da se čak nigdje ne nalazi podatak kome je bila posvećena. Međutim, priča glasi da su crkvu na Ljuboviću obilježile nesreće koje su je zadesile.
Naime, navodno je srušena dolaskom Turaka, a vjeruje se da je prva i bila napadnuta. Kako piše Nešo Stanić u izdanju lista “Golub” iz 1893. godine, Omer aga Alivodić je 1732. godine predao Sava Ivezića Daibabu iz Lješkopolja, koga su na Ljuboviću živog nabili na kolac. Osim toga, u zapisima se navodi da je Husein paša Đakovac na vrhu Ljubovića obezglavio 20 zetskih Hrišćana.
Nakon toga, 1870. godine Aljo Kapisazović prekopao je temelj crkve, očistio kamenje i zagradio ovaj predio, te zasadio kukuruz. Prema pisanjima, kada je završio sa sadnjom, Kapisazovićev sin dvanaestogodišnjak po imenu Duljo, pao je sa pećine na obali Morače, sa visine od 50 metara. Kada je Duljo tek počeo da se oporavlja, došlo je vrijeme za novu sadnju.
Tako je Aljo iduće godine, na istom mjestu, u isto vrijeme, ponovo zasadio kukuruz. Nedugo nakon toga preminulo mu je svo troje djece: već navedeni Duljo, još jedan sedmogodišnji sin i djevojčica Hana. Prema pisanjima, kukuruz se posle toga toliko osilio da takvoga nije bilo u ovim krajevima, ali je “u najveću moć njegovu” sjeverni vjetar dunuo i polomio ga do korjena, i svaki klas sa zemljom sravnio. Pokušao je da zasije i žito, ali kada mu ni to nije uspjelo, potpuno je odstupio od zemlje nekadašnje crkve na Ljuboviću.
Dok je bio živ, Aljo Kapisazović je i sam govorio: “Vala, prve me godine sam Bog opohsnuo, da se prođem ovoga pakva (tur. crkvena svojina) kad mi je đetić s pećina pao i nijesam se htio okaniti, pa evo što dočekah”.
Dok ne nastupiše ratna vremena temelji crkve su stajali onako kako ih je Kapisazović ostavio. Turci su tamo napravili šanac, i sve do oslobođenja tamo je bio turski logor.
Poznato je da je Ljubović i kasnije bio strateški bitna tačka za okupatora, a u njegovom podnožju italijanski fašisti su strijeljali 30 rodoljuba, kojima je kasnije podignut spomenik, o kojem smo i ranije pisali, a danas je on gotovo zatrpan automobilima sa parkinga sumnjive legalnosti.
U okolini Ljubovića se i u Drugom svjetskom ratu nalazio logor, iz kojeg su takođe zabilježene anegdote o zarobljenom lokalnom stanovništvu i njihovim bjekstvima.
K.S.
Izvor: List “Golub” br. 17. i 18. Nešo Stanić (1893); “Zeta i Lješkopoljci”, Andrija Jovićević (1925), “Zatvori u Podgorici i logor na Zabjelu”
