Naš festival lutkarstva – svima „Već u srcu“

festival lutkarstva
Foto: Darko Jovanović

Oni su rođeni Zabjelčani. Iako su ih životni putevi odveli u druge djelove grada učinili su mnogo za našu djecu, sačuvali su nam svijet lutaka, miris našeg djetinjstva u njima I čitavo jedno malo carstvo – carstvo mašte. Davor Dragojević i Ljilja Burzan Nikolić osnovali su Festival lutkarstva koji je nakon 6 godina svima VEĆ U SRCU. O svom djetinjstvu na Zabjelu, lutkarstvu i još mnogo čemu govorili su za nas časopis i čitaoce.

Davor Dragojević Foto: Darko Jovanović

Prvih sedam godina svog života proveo sam na Zabjelu, tako da mogu reći da sam rođeni Zabjelčanin. Živjeli smo u ulici Radosava Burića, a kasnije u Petra Matovića. Neka prijateljstva iz tog vremena, traju i danas, posebno sa porodicom pokojnog Gava Piletića.

Na Zabjelu sam naučio da igram klikera, da vozim biciklo, a igrali smo se i nekih opasnih igara. Jedna od njih je bila provlačenje kroz velike betonske cijevi u iskopanim kanalima. Provlačili smo se i po nekoliko desetina metara, a prestali smo sa tom igrom kad je jedna od tih cijevi prešla preko moje noge i polomila mi dva prsta. Otpali su mi bili i nokti sa njih. Dječji nestašluci, ipak su za nešto korisni. Naučimo što više ne treba da radimo.

Prva lutkarska i uopšte predstava koju sam gledao bila je „Medvjedić, prćasti nosić“ u izvođenju Pionirskog pozorišta, u podrumskim prostorijama današnje biblioteke, a ispod restorana Radovče. Imao sam sedam godina i mislim da sam se tada i zaljubio u pozorište. To je bila ljubav na prvi pogled. Od tada sam bio redovan posjetilac Pionirskog pozorišta – „Ježeva kućica“, „Ura za sunce i kišu“, „Čarobnjak iz Oza“, „Kraljević Marko super star“… Glumci Zoja Bećović, Krsto Kažić, Dragan Klincov, Budo Sekulović, Momčilo Pićurić, bili su moji idoli iz dječačkih dana. Kasnije sam odlazio u Crnogorsko narodno pozorište, pojedine predstave gledao i po nekoliko puta i uživao u igri Bora Begovića, Veljka Mandića, Gojka Kovačevića, Čeda Vukanovića, Brana Vukovića, Petra i Dragice Tomas…

I već tada sam bio siguran da ću jednog dana i ja zaigrati na „daskama koje život znače“.

Davne 1993. godine, postao sam stalni član Dječijeg (Gradskog) pozorišta, a moja prva uloga bila je upravo u lutkarskoj predstavi „Mala princeza“. Od tada, igrao sam u mnogim dramskim i lutkarskim predstavama, ali ljubav prema lutkarstvu rasla je iz dana u dan. Tada sam odlučio da je bugarska lutkarska škola jedna od najjačih u Evropi. Želio sam da steknem nova znanja i otkrijem velike, a i male tajne lutkarske umjetnosti. Moja diplomska predstava je bila „Čarobni kamen“.

Odlazio sam na mnoge lutkarske festivale, odgledao veliki broj predstava i podjednako uživao kao i djeca koja su bila u publici.

Pošto u Crnoj Gori nema lutkarskog pozorišta (jedina država u Evropi bez lutkarskog pozorišta!), a naše, Gradsko, napravi jednu lutkarsku predstavu svake druge godine, postojala je opasnost da će lutkarska umjetnost u Crnoj Gori polako nestati. Da će generacije djece biti uskraćene za svu onu ljepotu koju nudi lutkarska umjetnost. To je bio za mene signal da se mora nešto uraditi kako se ne bi tako nešto desilo. Tako je nastala ideja da se napravi lutkarski festival – djeca u Crnoj Gori imaju pravo da uživaju u lutkarskim predstavama, kao i svi njihovi vršnjaci u Evropi!

Da bi se jedna takva ideja i realizovala, potrebno je mnogo energije, znanja i veliki entuzijazam. Tada sam pozvao moju drugaricu Ljiljanu Burzan Nikolić jer sam znao da ona posjeduje upravo to. Njen predlog je bio da ulaz na svim predstavama bude slobodan. Napravili smo plan, zacrtali ciljeve, i eto, velikim radom, uz pomoć naših prijatelja, a na zadovoljstvo najmlađe publike i njihovih roditelja, došli i do šestog festivala.

Do sada su festivalske predstave izvođene, pored Podgorice, u šesnaest crnogorskih gradova. Cilj nam je da se u svim crnogorskim gradovima odigra makar po jedna festivalska predstava i da Crna Gora po tome bude jedinstvena na svijetu – Festival se dešava na teritoriji cijele države.

festival lutkarstva
Foto: Jovana Iković i Đorđe Cmiljanić

 

Moja majka Caca radila je kao sekretarica cio svoj radni vijek u Domu omladine „Budo Tomović“. Radila je srcem i dušom za svoj Dom omladine. Pomagala je kad god je bila u prilici, vidjela što drugi ne vide, našla se kome je trebalo da se nađe. Sve uz osmijeh, širom otvorenih ruku i sa radošću u srcu. Iako je u penziji već dvadesetak godina, ni danas ne propušta priliku da istakne kako je radila najljepši posao na svijetu u najljepšoj instituciji na svijetu. A onda je došlo novo vrijeme. Lude devedesete, tranzicija, vladavina ega, punih džepova i praznih srca. Vrijednosti koje su do tada važile nestale su kao da ih je pregazio šleper pun šljaštećeg i bučnog turbo-folk otpada.

festival lutkarstva
Ljiljana Burzan Nikolić Foto: Darko Jovanović

I tata Danilo je bio istaknuti društveni djelatnik, uvijek spreman da doprinese boljitku društva. Radoholičar koji je radio i po 14 sati dnevno, bez vikedna, praznika i godišnjih odmora. Mojim sestrama Sneži i Tanji kao i meni bilo je sasvim prirodno i uobičajeno da i učestvujemo i posjećujemo apsolutno sve kulturne i zabavne događaje koji su se priređivali za djecu i omladinu u Titogradu tih sedamdesetih i osamdesetih godina. Majka je bila u toku svega i ne samo da je vodila nas, nego je skupljala i svu djecu s kojom smo se družile u našem parku u Bulevaru i tako nas je, kao kada učiteljica vodi svoje odjeljenje, vodila na priredbe u Dom omladine, Dom JNA, predstave Pionirskog pozorišta (koje će se kasnije nazvati Dječje, pa Gradsko). Divno je to vrijeme bilo. E, kada znate u kakvoj atmosferi i ljubavim, nesebičnosti i darivanja sam rasla, onda vam je i jasno da je za mene sasvim prirodno da svoje znanje, umijeće, vrijeme, volju i ljubav darujem za dobrobit društva u kojem živim. Da, teško je kada vidite da donosioci odluka ne podržavaju dovoljno vaše napore za izgradnju boljeg društva, ali kada fokus pomjerite sa njih na samo društvo, shvatite da je mnogo važnije da učinite ono što možete nego da negodujete zbog onog što ne možete, odnosno što ne zavisi samo od vas. Ostaje da se nadate da će se situacija mijenjati. A, hoće! Dolazi vrijeme onih koji znaju i koji pozicije zaslužuju zahvaljujući svom znanju i umijeću, a ne pripadnosti ovim ili onim političkim ili interesnim grupacijama. A, kada Ljudi od Znanja budu donosioci odluka, odluke će donositi za dobrobit društva, a ne za dobrobit političkih i ličnih ciljeva, proračuna, veza, jasno vidljivih ili (naizgled) skrivenih.

Kao što vidite, moja priča je jako isprepletana. Kao i svaka, započinje u porodici u kojoj sam odrasla i formirala se. Kada sam došla na svijet kao treća ćerka svojih roditelja, svoju prvu godinu života proveli smo na Zabjelu. Moj stric, tatin brat od tetke, Tomo Todorović, poznati šerif drački, sin pekara Radovana, čija je pekara bila tamo gdje je sada Hilton, bivši hotel Crna Gora, došao je tog 23. oktobra predveče po moju majku ispred solitera, sačekao je da zapertla svoje krinke i odvezao je u svojoj fići u titogradsko pozorište. I eto me. Iz porodilišta, nazad na Zabjelo. Ja se ne sjećam tog perioda, naravno, bila sam premala, ali se sjećam riječi svoje majke o divnim komšijama iz drugog solitera, koje rado pomene i nakon više od četrdeset godina: porodice Moštrokol, Pavićević, Labović, Rakočević, Ivanović, Prelević, Vlahović, frizer Zoran Vukčević, a tu je i Rajka Rakočević koja je moje sestre i mene izvodila napolje da se igramo i da nas pričuva. U prvom soliteru živio je naš rođak Raco Burzanović, čuveni guslar koji je cijelu Evropu prošao guslajući.

Solitere na Zabjelu početkom sedamdesetih su zvali „dva pendreka“, jer su u jednom živjeli službenici milicije, a u drugom službenici opštine. Prohodala sam na livadi baba Zore koja je imala tri sina, čije je imanje bilo preko puta solitera, gdje je danas škola, pa malo južno. Baba Zora nije dala da se po njenom imanju prolazi, ali za moju majku i njene ćerke to nije važilo. Nju je voljela. Majka je kod nje kupovala domaći sir, jaja i mlijeko, a često baba Zora nije uzimala novac za svoje proizvode. Prozborila bi koju sa majkom i poslala je kući punog cegera i sa istim brojem novčanica u novčaniku. Dobra baba Zora.

Kako je to lijepo vrijeme bilo. Vrijeme u kojem je najveća vrijednost bila biti dobar. Biti čovjek. Biti dobar čovjek. Ne možemo vratiti vrijeme. Ne bi valjalo ići unazad. Ali možemo naučiti ono što ne znamo. Možemo se podsjetiti onog što smo zaboravili. Možemo šljašteći šleper pun kiča i buke poslati u reciklažni centar. Možemo opet biti dobri, ljudi. Dobri ljudi.

Intervju je objavljen u četvrtom broju časopisa Glas Zabjela, septembra 2017. godine

1 komentar