Jedan od najljepših gradova Evrope smješten je u Češkoj Republici. U pitanju je, naravno, češka prijestonica, poznata kao “Grad od hiljadu tornjeva”. Prag je poznat po svom trgu u Starom gradu i baroknim zgradama koje ga okružuju. Prepoznaju ga i po crkvama izgrađenim u gotičkom stilu i srednjevjekovnom astronomskom satu, instaliranom 1410. godine, jedinom u svijetu koji radi i dan danas. Tu je i Karlov most, “ograđen” spomenicima hrišćanskim svecima. Prag je podijeljen rijekom Vltavom, i u njemu živi preko milion i 300 hiljada ljudi. Među njima i prijatelj naše redakcije, Jasmin Murati, s kojim smo razgovarali o Pražanima i njihovom načinu života.
Prvi utisci
Prvi utisci o Pragu su bili uglavnom pozitivni. Najprije mi je zapala za oko arhitektura, to se odmah primjećuje, ta razlika između našeg podneblja i centralne Evrope. U početku me bukvalno bolio vrat koliko sam, hodajući ulicama, gledao u zgrade. Ostalim ljudima je to naravno bilo normalno, ali meni nije. Primjećivao sam svaki detalj na svakoj zgradi.
Klima je naravno bila značajna promjena. Kad sam prvi put došao u Češku bio je oktobar. Dakle, došao sam iz crnogorske jeseni, odnosno kasnog ljeta, u češku zimu, za šta nisam bio spreman. Morao sam da kupim potpuno novu garderobu za te prilike. Kad preživiš prvu zimu, svaka sledeća je sve lakša. Meni je ovo već treća zima u Češkoj i ipak sam se brzo navikao na ovu klimu.
Prepreke i problemi
Primijetio sam i da su ljudi uglavnom zapadnjačkog mentaliteta, distancirani i hladni. Kad pitaš za pomoć ili informaciju, odgovaraju uglavnom kratko i rezervisano, ako uopšte odgovore. Ne trude se previše da pomognu. Pogotovo u Brnu, gdje sam živio prije Praga. Dosta su odbojni prema strancima, naročito ako priđeš na engleskom jeziku. Ponekad znaju i da te ignorišu i samo nastave svojim putem. Kasnije sam saznao od nekih lokalaca da ih je pomalo stid što ne znaju engleski. Ipak žive u Evropskoj uniji, a mahom ne znaju engleski, što me isprva začudilo ali je kasnije bilo i logično. Većina Čeha je učilo ruski jezik u školi, pogotovo starije generacije.
Tako da problema generalno nije bilo osim jezičke barijere, pogotovo na početku. Dok sam živio u Brnu bilo je par situacija u kojima nisam znao kako da se snađem. Uđem u banku i bukvalno od 10 zaposlenih niko ne govori engleski. Pokušavao sam pomalo i na našem jeziku ali ni to nije bilo od pomoći i onda sam morao da odustanem i vratim se sledećeg dana sa kolegom ili prijateljem koji će prevoditi za mene.
Mislio sam da ću dosta brzo savladati jezik, s obzirom da pripada grupi slovenskih jezika. Međutim, ispostavilo se da se češki najviše razlikuje od ostalih jezika iz te grupe. Prisutan je uticaj njemačkog jezika i riječi su dosta izmiješane. Neke riječi koje koristimo i mi i oni kod njih znače nešto potpuno suprotno. Nakon tri godine života ovdje uspio sam da se naviknem i bez nekog ubrzanog kursa počeo sam da komuniciram na češkom jeziku i razumijem 90 posto razgovora na češkom, samo još da poradim na svom izražavanju. Naravno, kad si konstantno okružen tim jezikom, to olakšava i njegovo učenje.
Praški stil života
Generalno nisam imao prevelikih problema da se uklopim u češki način života. Sve je dosta dobro organizovano, sve ima svoj red i na tako nešto se nije teško navići. Odgovara mi takav način života. Čini mi se da sam se donekle uklopio i u mentalitet ljudi. Ne bih rekao da su slični nama, ali eto što se tiče humora dosta su opušteni i dosta se šale na svoj račun, kao i mi.
Stil života u Pragu, koliko može da se uporedi sa Podgoricom, naravno da je mnogo brži. Ovdje imam više obaveza i rekao bih da je život dinamičniji. Grad nudi mnogo više nego Podgorica. To uključuje razne aktivnosti, od sporta do kulturnih dešavanja. Razni sportovi, koncerti, izložbe… Ponuda je mnogo šira nego kod nas.
Vrijedi pomenuti i praške parkove. Kod nas ta kultura nije baš toliko razvijena. U Pragu ljudi ne sjede mnogo po kafićima nego kad je lijepo vrijeme „kuliraju“ i uživaju u prirodi, u parkovima i pored rijeke.
To mi mnogo više odgovara ovdje. Jedno od najljepših takvih mjesta je Letna, jedan od najvećih parkova u gradu i smještena je na brdu, tako da pruža jako lijep pogled na grad i vidi se praktično svaki most na rijeci Vltavi. Tamo se često održavaju razna muzička dešavanja kao i bioskop na otvorenom i mladi se često tamo okupljaju. Blizu Narodnog pozorišta postoji i park-ostrvo do kojeg se stiže samo ako se spustiš sa mosta do rijeke.
Inače je poznato da su Česi velike pivopije, čini mi se da sam pročitao negdje da imaju najveću potrošnju piva po glavi stanovnika u Evropi. To je dosta vidljivo kad ste napolju sa društvom, pogotovo uveče. Gdje god da se nalaziš u Pragu, svugdje može da se kupi pivo. I po danu preferiraju pivo u odnosu na kafu. Ovdje ljudi ne piju mnogo kafu već naručuju i druže se uz pivo.
Sličnosti i razlike
Ako bih morao da izdvojim neku sličnost između Pražana i Podgoričana, to je ta neka laganost. Sve može a i ne mora. Imaju tu neku nonšalantnost koja me podsjeća na Podgoričane. Na poslu je potpuno druga priča. Tu ne znaju za kompromise. To se primjećuje i po stanju na tržištu rada jer u zemlji vlada jako niska stopa nezaposlenosti. Svi manje-više rade i to možda i doprinosi tome da su u slobodno vrijeme opušteniji.
Prijatno sam se iznenadio poslovnim okruženjem u Češkoj generalno. Kad uporedimo to sa situacijom u našem regionu sve ima svoj red i zaposleni su mnogo više cijenjeni. Poslodavac mnogo više poštuje i uvažava zaposlene. To je recimo na potpuno drugom nivou nego kod nas. Životni standard u Pragu je dosta dobro izbalansiran u odnosu na primanja. Može se lijepo živjeti i sa nekom relativno skromnom platom.
U Češku sam prvi put došao kada mi je preporučena pozicija u Lufthanzi, u Brnu. S obzirom na to da sam tad već bio pri kraju studija to mi se činilo kao dobra prilika. Prijavio sam se i imao sam intervjue putem Skype-a. Sve to je išlo dosta brzo, bili su jako aktivni i željeli da dođem što prije. Tako da sam se 2015. godine preselio iz Podgorice u Brno. U tom gradu sam proveo skoro godinu dana, nakon čega sam pronašao posao u Pragu. Trenutno radim u Novartis-u, jednoj od najvećih farmaceutskih kompanija na svijetu, sa sjedištem u Bazelu. Zaposlen sam u odjeljenju za ljudske resurse.
Najveću razliku između Čeha i Crnogoraca primjećujem u tome što ovdje ljude, naročito Pražane, nije briga za ono što se dešava oko njih. U smislu da ne obraćaju pažnju na druge ljude oko sebe. Svi gledaju svoja posla i svi imaju slobodu izražavanja. Sve je opšte-prihvaćeno. Ljudi su uglavnom otvorenog uma i dosta su u tom smislu napredniji od nas. Time su i najbliži zapadnoj kulturi, makar kad su u pitanju zemlje istočnog bloka.
Generalno o Česima vlada mišljenje da su dosta hladni i distancirani, da im treba dosta vremena da se opuste, pogotovo sa strancima. Sa mlađim generacijama to ide malo lakše, valjda jer su izloženi engleskom jeziku od malih nogu.
Česi i Crna Gora
Jako puno Čeha ljetuje u Hrvatskoj, pa se tako i orijentišu kad im objašnjavam odakle dolazim. Obično kažem „pored Hrvatske“. Ali Česi uglavnom znaju za Crnu Goru. Ponekad isprva izgledaju začuđeno, ali eto, znaju da postojimo. Za to se veže i jedna anegdota. Jednom prilikom su me pitali odakle sam na šta sam ja odgovorio Černa Hora (tako se na češkom kaže Crna Gora), nakon čega su mi se obratili na češkom jeziku, misleći da dolazim iz češke Černe Hore, jer i oni imaju mjesto koje se tako zove. Trebalo nam je par minuta da riješimo nesporazum.
Toliko o Pragu za sada. Sa Jasminom ćemo opet razgovarati i to o prilikama za zaposlenje i kulturnom životu u Pragu.
Sledeće nedjelje se opet selimo u neki drugi grad, državu i vjerovatno na neki drugi kontinent. Pratite naš portal i imaćete Pogled u svijet!
