Život je san

Život je san
Baka Raka Milačić

Jedna od rubrika našeg časopisa bila je i Arhiva organizacije Zabjelo Republika, u okviru koje smo objavljivali tekstove iz zabjelske novine „Murvin list”, koja je izlazila svake srijede u podgoričkoj dnevnoj novini „Publika”. List je uređivao Zoran Bojović. U nastavku objavljujemo tekst iz 12. broja „Murvinog lista”.

„Čovjek je varka koja zemlju vara. Dijete se zaplače kad se rodi i plače cijelog života. Gazi zemlja zemlju.” – kaže baka Raka.

Dugovječan život je, sam po sebi, legenda. Pogotovo ako imate više od 80 godina i hram ljudskosti i poštenja u sebi. Jedna od najstarijih Zabjelčanki, baka Radosava Raka Milačić skoro pola vijeka živi u centru Zabjela gotovo asketskim životom. Prirodno bistra, zapanjujuće pokretna za godine koje nosi, primjerno čista i uredna, baka Raka djeluje nadvremenski, kao da je iz nekog drugog svijeta. Njen život je svjedočanstvo u istinskoj Crnoj Gori čija je svijeća ugašena pod naletima internacionalnih vjetrova/ideologija/zabluda.

„Rođena sam na Trojičin dan 1920. godine, na Laze Jankovića u Brskutu, u čuvenoj kući Jankovića. Đedovi su mi bili veliki ljudi, junaci i perjanici, a bilo nas je petoro đece, četiri sestre i brata: Gospava, Radosava, Novka, Milijana Vuko. Bio me Bog stvorio za sve. Pamtila sam iz prve. Tada đevojke nijesu išle u školu, niti su im učitelji davali. Bilo je tada u Brskutu 700 đaka, a danas niđe niko. Pjevalo se: „Oj Brskutu, moj svileni skutu!”, jer je zemlja plodna i bilo je svega. Danas su kuće survane, ljudi rano umiru, nema ništa…

Do 18-te godine bila sam kod roditelja, a onda su me udali za Kosta Milačića, nisam ga poznavala. Tada nisu đevojke ljubavile. Živjeli smo u njegovoj velikoj kući u Brskutu. Tad je neđe i rat počeo. Kosto je odstupio sa četnicima, koliko me jada ubilo…

Rodila sam sina koji umrije s dvije godine. Izliv krvi na mozak… Sjećam se kad sam s đetetom u naručju došla kod strica u Ul. Balšića, kad je bilo prvo bombardovanje Podgorice. Buka i Jeka. Sve zatrpano. Mrtvi su kopani na onu livadu kod Crkve Sv. Đorđa pod Goricom. Kosto je bio u logor u Maribor, đe je i ubijen. Poslije rata zaposlila sam se da čistim grad. Sve je bilo porušeno. Svaki smo kamen makli… Spavale smo nas dvije-tri drugarice pod neke ruševine u Staru Varoš. Onda sam bila pomoćni kuvar u hotelu „Radovče”. Imala sam knjigu kuvar koju mi je dala jedna žena, kuvarica Kralja Aleksandra. Ona je bila žena žandarmerijskog pukovnika u Brskutu. “

Tada se Radosava doselila na Zabjelo. Prva stambena zgrada, Kolektivna, bila je vlasništvo hotela „Radovče” i bila je napravljena za goste hotela 1947. godine. Gradile su je ruke omladine i njemačkih zarobljenika. Od te 1947. godine Radosava Milačić živi na Zabjelu. Ispratila je horde stanara, ove po mnogo čemu zanimljive zgrade.

Mitar Marin je bio glavni kuvar u „Radovče” i nikad nije prao meso. Posle njega meni su dali da budem šef kuhinje. Provela sam tamo pet godina. Grad srušen, siromaštvo, ubijaju ljude koji nisu komunisti… Muka je bila velika.”

Uvijek vedra, zgodna i kršna, Raka je bila na udaru brojnih prosaca. Prosili su je i komunisti koji su je trebali strijeljati, jer je bila osuđena na smrt!

Život je san
Na ovoj fotografiji baka Raka je imala 50 godina

„Doveli su mene i još neke žene pred iskopani grob i poređali su nas. Samo zbog toga što sam rekla da ne znaju ko je Tito. Spasio me je Jagoš Jovanović, partijski komandant, prijatelj naše kuće… Nisam se udavala, jer sam trčala za svojima. Prosili su me i jedan predsjednik opštine i jedan inžinjer i komunisti i mnogi drugi. Nisam željela.”

Kao primjernu radnicu angažovala je Željeznica Crne Gore. Izgradnja pruge Beograd-Bar okupila je mnogo radnika a Raka je bila zadužena za čistoću i red. Dugo godina baka Raka je bila glavna kuvarica i u dječijem odmaralištu na Veruši. Voljeli su je zbog čistoće i vedrine. Zvali su je i poslije odlaska u penziju, da uči mlade kuvarice.

„Nisam nikad mogla da trpim prašinu i nečistoću. I dan danas kad usisam kuću, onu kesu od usisivača operem u sto voda. Smeta mi prašina.”

I zaista, u stanu bake Rake u Kolektivnoj zgradi čisto je kao u apoteci. Sve je pod konac. Heklani miljei, prostirači, ni zrno prašine. Prozračno je i prijatno.

„Zato sam i oboljela, sine moj. Niko danas u Crnu Goru ne boluje ovu bolest. Sve mi je to zbog pretjerane čistoće.” Baka Raka kaže da ima neke alergične grinje, koje napadaju kožu. „Milačići su govorili da su voliji očistit se mojom pelenom, no nečijim peškirom.”

Trideset godina bila je predsjednik kućnog savjeta Kolektivne zgrade. Poslednjih godina sustiže je breme starosti. Malo je oslabila, ali se i dalje dobro drži. Laka je na noge i simpatična, komunikativna.

Život je san
FOTO: Zoran Bojović

„Znala sam do skoro sve Njegoševe stihove napamet… Đavolja je ovo zemlja, sve su štetočine dobro prošle” – govori baka Raka dok skakuće po dnevnom boravku i sa priče na priču. Trenutna situacija u društvu joj se ne sviđa, jer se mladi ne uzimaju, ne rađaju se đeca i sve nas je manje…I kao da sa baka Rakom odlazi cijeli jedan sistem vrijednosti, moralnih i etičkih načela, plemenito i ljudsko. Prolaze ljudi i sudbina, a baka Raka se sprema za vječnost.

„Najveća mi je želja da umrem.”

 

Zoran Bojović

„Murvin list”, „Publika”, 23. april 2003. godine