Pogledaj drugog, pogledaće i tebe

Pogledaj drugog, pogledaće i tebe
Slobodan Bećo Došljak

Akcija „Svi za Beća“ obilježila je mart 2017. godine na Zabjelu.

Nezavidna situacija u kojoj se našao naš komšija, omiljeni dječiji pjesnik, Slobodan Bećo Došljak, nikoga nije ostavila ravnodušnim. Nije nam namjera da u ovom tekstu govorimo samo o Beću i medijskoj pažnji koju je njegova sudbina izazvala. Htjeli smo da se osvrnemo na nešto sasvim drugo.

Radeći intervju sa Bećom, naš kolega je, u popodnevnim časovima, pošao u njegov stan da ga fotografiše. Vidio je da u stanu nema struje i uzalud pokušavao da uz svjetlost blic aparata napravi kvalitetnu fotografiju. Tek što je pomislio da je u pitanju neki manji kvar, pjesnik mu je rekao da mora doći da fotografiše tokom dana pošto u stanu nema struje već četiri godine.

U prvom broju časopisa nijesmo htjeli ovo saznanje da objavimo, bojeći se da na taj način ne ugrozimo njegovo dostojanstvo, tim prije što se Bećo nikad nije požalio na svoje uslove za život. Naprotiv, ovaj dječiji pjesnik uvijek je bio nasmijan, zadovoljan i kako je uvijek govorio, srećan. Nije mu smetalo ni što živi u skromnom neuslovnom stančiću u ulici Radosava Burića, već je govorio da je dovoljno što ima krov nad glavom, što mu hranu donose iz Narodne kuhinje, pa iako omiljene dječije pjesme piše pod svjetlošću svijeća.

Zapitali smo se da li je moguće da tu pored nas živi srećan i nasmijan čovjek koji nema struju već četiri godine. Baš o tome i želimo da pišemo – o ogromnoj snazi i optimizmu kojima ovaj čovjek zrači. Ne o talentu koji posjeduje, ne o pjesmama koje razveseljavaju dječija srca, već o životnoj radosti koju Bećo nosi i koja treba da bude primjer svima nama. Nije on radostan i srećan samo danas. Takav je Bećo bio i kad ništa nije vidio na jedno oko. Da li vam se ikad desilo da ga sretnete nenasmijanog, jeste li možda pomislili da vas nije prepoznao? Sigurno ne, jer Bećo svakoga od nas na ulici sa osmijehom pozdravi kao da nas poznaje i prepoznaje, iako je skoro 30 godina proveo poluslijep. Mnogi ove važne detalje iz Bećovog života nijesu znali. Trideset godina je Bećo pisao pjesme poluslijep, a nasmijan.

Zar ovo nije pouka svima nama? Kada smo živi i zdravi, da treba bar da se nasmijemo, radosni i srećni kao što to čini Bećo. I ne samo to. Bećo je primjer pobjede produhovljenog čovjeka nad nedaćama modernog života. Zato je zaslužio naslovnu stranicu. Njegova životna priča je i opomena da se osvrnemo oko sebe i da se zapitamo da li je moguće da nijesmo znali, da nijesmo primjećivali da naš komšija živi u mraku, a on je tu pored nas, svakodnevno.

Nakon što je Bećov slučaj privukao pažnju javnosti, kada smo ga prethodno sasvim slučajno posjetili i uvidjeli u kakvim uslovma živi, bez lažne skromnosti, Glas Zabjela je (kroz svoju Fejsbuk stranicu i razgovor sa sugrađanima) poslužio kao medijski posrednik i katalizator za udruživanje građana. Udruženim snagama nekoliko volontera, pojedinaca i preduzeća, organizovan je humanitarni fudbalski turnir koji je okupio i neke od uspješnijih fudbalskih ličnosti, poniklih na Zabjelu, ali i značajan broj žitelja Zabjela. Uprkos nepovoljnim vremenskim uslovima, akcija je postigla veliki uspjeh. Prikupljena je značajna količina novca, što je kasnije podstaklo i druga preduzeća i pojedince da daju svoj doprinos i time značajno pomognu poboljšanju uslova za život u domu našeg Beća. Njegov osmjeh je za sve nas bio dovoljna nagrada. Volonteri Glasa Zabjela, a sigurni smo, i ostatak zajednice, su jako ponosni na ovaj trenutak u zabjelskoj istoriji, kada je Zabjelo cijelo bilo kao jedno. Građani su pokazali da zaista brinu jedni o drugima, u trenucima kada je najpotrebnije.

Bećova priča treba da bude pouka svima nama da obratimo pažnju jedni na druge, da držimo oči širom otvorene i jedni drugima pomognemo kad god to možemo. A ako možemo, mi Zabjelčani sigurno to i hoćemo. To smo i pokazali.

Bećo je postao simbol zabjelskog jedinstva. Cijeli svoj život pisao je za djecu. I kad je bio poluslijep on je gledao u nas. Zato smo mi danas „pogledali“ njega.

Zahvaljujemo ekipi koja je branila boje Glasa Zabjela:

čuče: Mario Gojčaj, Indir Toskić, Bojan Brnović, Zoran Perković,
stoje: Vesko Čađenović, Mihailo Bato Vlahović, Marko Jovanović, Nikola Mišurović i Dražen Pantović

Trener: Darko Lekić

Fudbalski turnir koji je organizovan u cilju pomoći Beću bio je više nego uspješan i na tome zahvaljujemo svima koji su došli, svima koji su donirali i svima koji su na bilo koji način učestvovali u organizaciji: sportskim terenima „Arena“, Radiju DRS, Radiju Titograd, „MX“ kompaniji sa Zabjela, štampariji „3M Makarije“, kao i „PG Sound“ i mnogima koji su tog dana bili sa nama. Zahvaljujemo svim fudbalskim ekipama kojih je bilo čak dvanaest, među njima i dvije ženske ekipe i jedna dječija ekipa. Čestitamo ekipi Buffalo na osvojenom turniru. Svi oni pojedinačno su takođe donirali novac, kao i mnoge zabjelske kompanije, pa je odmah prikupljen iznos bio dovoljan da se Beću plati račun za struju. Sigurni smo da će naše društvo od sada biti bogatije za još više pjesama za djecu.

FOTO: Emil Šabotić

Expergo podcast glas zabjela
Prethodni članakZabjelska lasta bez pasoša
Sledeći članakManipulatori – kako sa njima?

1 komentar

  1. […] Nije prošlo mnogo vremena, a Glas Zabjela je već počeo da pokazuje potencijal za uticanje na društvene prilike u našoj zajednici. U prvom izdanju časopisa pisali smo o jednoj od najvećih zabjelskih legendi, dječijem piscu Beću Došljaku. Ovom prilikom smo posjetili našeg Beća i shvatili da zabjelska „lasta bez pasoša“ već četiri godine živi bez struje. Građani Zabjela su morali da reaguju. Ponosni smo što je Glas Zabjela dao svoj doprinos poboljšanju uslova za život najvećeg zabjelskog pjesnika. Posebno nas raduje što je ovaj događaj uspio da prikaže makar dio potencijala ideje koja stoji iza ovog časopisa. Naša vizija je, bar na trenutak, postala stvarnost. Detaljnije o ovoj akciji i svima koji su je podržali pročitajte ovdje. […]