(Ne) budi seljak

(Ne) budi seljak
Marko Maraš

U digitalnoj eri, uz sve veći i brži napredak tehnologije i sve prisutniju upotrebu interneta, stiče se utisak da je upravo u tim inovacijama modernog doba sadržan i napredak sveukupne ljudske civilizacije. Međutim, između tehnoloških unapređenja i vrtoglavih ubrzanja novog stila života, pomalja se ironični paradoks. Zapostavljaju se oni zanati koji su osposobili našu civilizaciju da omogući sebi opstanak. Negdje u tom raskoraku društva i prirode može se pronaći i inspiracija dvadesetsedmogodišnjeg Marka Maraša koji je nedavno pokrenuo internet sajt Seljak.me. Marko je rođen u centru grada, daleko od zabjelskih livada, ali pamtimo ga u dresu našeg fudbalskog kluba. U međuvremenu, Marko je proputovao svijet i došao na ideju kako da iskoristi savremene alatke ne bi li olakšao trgovinu i razvoj crnogorske poljoprivrede i stočarstva. 

Nedavno si pokrenuo portal Seljak.me. Reci nam nešto više o portalu, njegovoj namjeni, ali i viziji koja stoji iza njega.

Sajt Seljak.me je namijenjen svim ljudima koji su na bilo koji način povezani sa poljoprivredom. Da bi skratili proces prodaje (stoke, povrća, đubriva, voća, sira, vina, mehanizacije, zaštitnih sredstava i sl.) i olakšali svim potrošačima da što brže i uz što manje napora dođu do što kvalitetnijeg proizvoda. Osim toga, funkcija sajta je da informiše proizvođače o inovacijama iz svijeta poljoprivrede ali i da edukuje potrošače, da bi sjutra znali šta kupuju i čime se hrane, kao i da nauče da prepoznaju kvalitet.

Kako si došao na ideju da pokreneš baš ovakav portal?

Prošlu godinu sam proveo u Opasanici nadomak Veruše gdje sam „za svoju dušu” gajio razne kulture povrća. Samim tim što sam bio dio svakodnevnice ovoga sela i nakon dugih razgovora o tome šta nedostaje, došla je i ideja o pokretanju ovog sajta. Da se razumijemo, nisam ja izmislio poljoprivredne oglase, samo sam se potrudio da postanu dostupni svima i, koliko sam u mogućnosti, pomognem svijetu poljoprivrede.

(Ne) budi seljak

Neočekivano je ali i pohvalno da se „gradsko dijete“ zainteresuje za ovaj segment privrede. Otkud tvoje interesovanje za poljoprivredu i stočarstvo?

Rođen sam u ulici Moše Pijade, današnja Ivana Crnojevića i tu proveo veliki dio svog života. Nakon što je prošao bezbrižni period djetinjstva, počeo je neki period životnog traženja. Da mi je neko prije deset godina rekao da će poljoprivreda biti dio mog života samo bih prevrnuo očima, nasmijao se i pozdravio ga. Nakon 6 godina traženja, par upisanih fakulteta, promijenjena 2 posla i nekoliko putovanja, shvatio sam da je riješenje sve vrijeme bilo tu ispred mene.

Čuli smo da si putovao, obišao svijet. Gdje si sve bio i koliko su tvoja putovanja uticala na tvoje razmišljanje? Koliko su ta iskustva doprinijela razvoju i ostvarenju ove ideje?

Studirao sam u Švajcarskoj i Mađarskoj po godinu dana, obišao veći dio Evrope, ali i Egipat, SAD, Dominikansku republiku… Ipak, zemlje koje su ostavile najveći trag su Peru, Bolivija i Ekvador. Svako putovanje je donijelo neka nova iskustva, nekad negativna nekad pozitivna, i na neki način oblikovalo mene kao osobu. Od svake osobe, iz svake kulture i religije može nešto da se nauči. Neka iskustva, kao npr. život u džungli, natjeraju te da cijeniš ono što imaš, da je svaka kapljica vode jako značajna i da čovjek može da bude srećan i sa jako malo.

(Ne) budi seljak

Sve češće čujemo floskulu da je budućnost Crne Gore u preduzetništvu. Čini se da mladi ljudi preduzetništvo doživljavaju kao nešto moderno, čisto, lako i isplativo, pa možda zbog toga isključuju „seoske” poslove. Zašto su, po tebi, mladi ljudi nezainteresovani za poljoprivredu i stočarstvo?

Budimo realni, previše nas je u gradu. A i svi bismo da budemo gazde, da naređujemo i diktiramo. Vrijeme je da se okanemo toga. Nije sramota živjeti na selu i baviti se poljoprivredom. Žalosno je što ljudi ne shvataju vrijednost seljaka kao proizvodjača hrane čiji su isti ti ljudi krajnji potrošači. Nevjerovatno je da država od preko 600.000 stanovnika ne hrani samu sebe. Mnogi ljudi traže krivca u nekom drugom, a istina je potpuno drugačija.

Nije život na selu za svakoga i, kao sve u životu, ima svoje prednosti i nedostatke. Život poljoprivrednika zahtijeva posvećenost i predanost poslu koji je istovremeno i način života. U svakoj zemlji, najveći magnati su ljudi koji se bave poljoprivredom i koji su svoj život posvetili tome. Crna Gora ima sve potrebne uslove da proizvodi svoju hranu. Jedini problem je manjak radne snage i mali broj mladih ljudi na selu.

(Ne) budi seljak

Uz sve veći i brži napredak tehnologije, ali i sve prisutniju upotrebu interneta, reklo bi se da se ljudi sve više udaljavaju od prirode. Kako vidiš budućnost poljoprivrede i stočarstva u digitalnom dobu?

Tehnologiju možemo da koristimo, ili da koristi ona nas. Sad bih mogao da kukam kako svi koriste telefone  ali primjetno je u Crnoj Gori, a i šire, da postoji i sve veća grupa ljudi koja svaki slobodan trenutak provodi u prirodi. Na taj način se polako počinje vraćati određeni nivo svijesti kod ljudi. Što se tiče poljoprivrede i interneta, mogu samo da kažem da je najvrijednija alatka jednog poljoprivrednika – informacija. Informacija može da sačuva usjeve, kvalitet uzgoja stoke, uštedi vrijeme, a samim tim i novac. A informacija je osnovna jedinica interneta.

Zabjelo je nekad bilo stočarsko i poljoprivredno naselje. Danas se toga sjećaju samo najstariji. Misliš li da smo mnogo izgubili urbanizacijom? Kako da se ponovo povežemo sa prirodom?

Pa, iskreno, na sajtu već imamo par oglasa sa Zabjela i mogu reći da mi je baš drago, posebno jer je riječ o ljudima koji odolijevaju pretjeranoj urbanizaciji i gaje domaću hranu, baš tu nadomak grada. Mislim da postoje dva načina da se povežemo sa prirodom. Prvi je kroz buđenje svijesti i prepoznavanje zdrave hrane kao nečega od ćega zavisi budućnost svih nas, kao i naše djece. Drugi način je da nas nužda natjera da proizvodimo svoju hranu jer će naša egzistencija biti dovedena u pitanje. Sami biramo.

 

(Ne) budi seljak

U zadnje vrijeme, svjedoci smo sve većeg doseljavanja stanovništva u gradove, konkretno Podgoricu. Da li ovaj trend šteti selu ili će možda stvoriti dodatni prostor da se u budućnosti posveti više pažnje poljoprivredi, stočarstvu i uopšte ruralnom razvoju?

Svi moramo imati više razumijevanja i da manje da sudimo o drugima. Nije svaka osoba rođena na selu predodređena za život na selu, kao što svako dijete iz grada nije predodređeno da živi u gradu. Svako treba da pronađe svoj talenat i ispolji ga najbolje što umije. Ne može neko ko želi da bude sportista da ostvari svoje snove na vrhu planine, isto kao što i neko ko želi da bude farmer ne može da ostvari svoje snove u sred grada. Poenta je da svi pronađemo mjesto gdje pripadamo i shvatimo da ne postoje bolji i gori poslovi, postoje samo pošteni i nepošteni ljudi.

Glupo je osuđivati ili potcjenjivati nekoga na osnovu toga odakle dolazi, ili vjere i nacionalnosti. Postoje dobri ljudi i oni koji treba da postanu dobri. Naravno da šteti selu to što sve više ljudi odlazi u gradove. Ali mi smo ti koji smo našim naćinom života prisilili selo da izumre. Uvijek tražimo krivca u drugima, te država, te oni što su se doselili, a u suštini mi smo sami krivci zbog kompletne situacije. A svi smo mi došli sa nekog sela samo je pitanje ko je kad došao.

(Ne) budi seljak

Osim poljoprivredom, portal se bavi i stočarstvom. Vidjeli smo par oglasa o prodaji koza, krupne stoke… Kakav je odnos ponude i potražnje? Jesi li već pomogao nekome da nađe ono što traži?

 Na sajtu možete naći sve. Počevši od stoke, preko poljoprivrednih sadnica, zaštitnih sredstava, đubriva i sijena, poljoprivrednih proizvoda (voća, povrća, mliječnih proizvoda, vina, sokova, rakije, ljekovitog bilja itd.), mehanizacije (traktora, kultivatora, mehanizama za preradu itd.). Možete i naći najbližeg veterinara ili poljoprivrednu apoteku, ali i razne novosti. Takođe je u planu i sekcija koja će promovisati seoski turizam.

Uzimajući u obzir karakteristike crnogorskog društva, mnogima je sigurno neočekivano da se radni ljudi sa sela brzo naviknu na internet kao alatku za jačanje komunikacije i trgovine. Da li je u pitanju predrasuda o ruralnom stanovništvu, ili zaista postoji barijera? Možda u infrastrukturi?

Živ se čovjek na sve navikne. Ista priča je bila i kad su počeli mobilni telefoni pa evo danas svako ima po dva. Postoji grupa ljudi koja je manje elektronski obrazovana, ali mislim da to nije prepreka, jer manje-više u svakom domaćinstvu postoji neko ko zna da koristi moderna sredstva komunikacije.

Koliko je, iz tvog ugla posmatranja, država zainteresovana za pomaganje i osposobljavanje ruralnog razvoja i ideja poput tvoje? Jesi li se obratio državi za pomoć i koliko je imala sluha za tvoju ideju?

Iz ovoga što sam vidio do sad, mislim da, ako je na nekom polju država zainteresovana da pomogne, to je na polju poljoprivrede. Imao sam čast da razgovaram sa ministrom poljoprivrede i ruralnog razvoja, Milutinom Simovićem i predstavnikom delegacije Evropske unije u Crnoj Gori, Benoa Esmanom, koji sprovode IPARD program i maksimalno podstiču razvoj poljoprivrede. Takođe imaju u planu i nove programe za dodjelu bespovratnih sredstava, koji bi prvenstveno bili namjenjeni mladim ljudima koji su ozbiljni u namjeri da se vrate na selo.

(Ne) budi seljak
Marko Maraš sa ministrom poljoprivrednog i ruralnog razvoja mr Milutinom Simovićem

Postoji inicijativa da informacije koje objavljuje ministarstvo učinimo dostupnim na našem sajtu, kao i pozive za saradnju i nove projekte koje ministarstvo realizuje u saradnji sa Evropskom unijom. Uskoro ćemo poslati dopis ministarstvu i nadam se da ćemo uspjeti da uspostavimo saradnju  jer imamo isti cilj – poboljšati poljoprivredu u Crnoj Gori.

Za kraj, imaš li poruku ohrabrenja za mlade ljude koji bi se bavili poljoprivredom ili stočarstvom?

Mladi ljudi, kao i svi ljudi u Crnoj Gori, moraju da shvate da neko mora da se bavi i poljoprivredom ukoliko želimo da prestanemo da uvozimo hranu i počnemo zdravo da se hranimo. Ne može svako da bude potrošač, treba neko i da se bavi proizvodnjom. Što nas je više u gradovima, to je cijena radne snage jeftinija i čovjek koji se bavi poljoprivredom nikad nije bio gladan, ni žedan, niti mu je šta falilo.

(Ne) budi seljak

Ljudi u Crnoj Gori (i sebe uključujući) treba malo manje da filozofiraju, a malo više da rade. Idealno bi bilo da postoji negdje grupa ljudi koja će se povezati, zajedno ohrabrivati jedni druge i, samim tim, lakse i pozitivnije ući u svijet poljoprivrede. Treba manje da se zaluđujemo individualizmom i shvatimo da među nama nema previše razlike. Malo otvorenije da komuniciramo i bez straha od osuda razmjenjujemo svoje ideje.

Mnogo je lakše i ljepše baviti se poljoprivredom znajući da u blizini imate ljude koji dijele vaša interesovanja i način razmišljanja, sa kojima razmijenjujete informacije i poboljšavate kvalitet proizvoda, a samim tim i života građana ove male, čudne ali prelijepe zemlje.

Intervju je prvi put objavljen u četvrtom broju časopisa Glas Zabjela, septembra 2017. godine

1 komentar