Ako postoji strah od bliskosti onda je on direktno uzrokovan narušavanjem ličnog odnosa prema slobodi i osjećaju kompetentnosti koji se temelje na kvalitetnom samopoštovanju i samopouzdanju. Da bi se ličnost kvalitetno razvijala i bila funkcionalna ona mora zadovoljavati određene potrebe. Jedna od tih potreba je potreba za bliskošću. Ukoliko ona nije zadovoljena ličnost nije srećna i zadovoljna. Kada ličnost nije srećna i zadovoljna duži vremenski period možemo ustanoviti neke poremećaje.
Ako je razlog neuspostavljanja bliskosti strah nekog kognitivnog porijekla onda je on psihološki lako riješiv. Utvrde se koje su to disfunkcionalne pretpostavke koje su dovele do ovakvog mišljenja, zamijene se u okviru psihoterapijskog procesa novorazvijenim pretpostavkama i ličnost nastavi ka kvalitetnom razvoju pune funkcionalnosti.
Ono što se danas vidi je strah od bliskosti na ponašajnom nivou koji je posljedica analize trenutnog stanja u društvu. Opšta društvena klima koja odaje sliku da su prevaranti i manipulatori na sve strane i u svim sferama života angažuje upotrebu mehanizama odbrane u cilju očuvanja integriteta. Kada živite u svijetu gdje ste stalno izloženi nekim prevarama, da li od strane poslodavca, prijatelja pa čak i najbliže rodbine, usled njihove želje za sticanjem manje ili veće finansijske ili emocionalne dobiti potpuno je razumljivo da velika većina ljudi odabira da ne dopusti nikome da mu priđe blizu jer… što je neko bliži može vas više povrijediti. A kada postoji pretpostavka da će vas sigurno povrijediti onda je veza u koju ulazite u startu osuđena na trajanje koliko je dovoljno da se zadovolje neke druge potrebe, tjelesne, zadovoljenje erosa, kao i društvene, provod i zabava.
Jedan od uzroka pojave straha od bliskosti na ponašajnom nivou je i čest osjećaj bezvrijednosti ili nedovoljne vrijednosti koji sve češće srijećemo kod ljudi a to objašnjavam time da osobe sve češće uzimaju nedokučive ciljeve kao vodilje u bivstvovanju.
Ukoliko se u građenju identiteta idealizuju i prate nestvarni putokazi, uvidom u realno stanje osjećaj bezvrijednosti je skoro zagarantovan. Da li realno neko može da ima kožu koja holivudski sija tokom cijelog dana, kosu koja je bujna i lepršava, tijelo bez po kojeg malog ili većeg viška, nedostatka? Može li se imati sjajan posao, divne kolege i plata koja zadovoljava sve potrebe? Koja je vjerovatnoća da znate sve što vas zanima i da imate odgovor na svako pitanje? Da li je moguće da u svakoj situaciji reagujete na najbolji mogući način. Ljudi su nesavršena bića i to se nikad neće promijeniti. U toku razvoja ličnosti jako je važno da osoba nauči da su nesavršenosti potpuno u redu. Jako je važno prihvatiti svoja ograničenja i realne mogućnosti. Prihvatanjem sebe nesavršenog osjećaj vlastite bezvrijednosti se nikada neće pojaviti, te se možemo nadati da će otvoriti put ka razvijanju potrebe za bliskošću, čije zadovoljenje je homeostatskim principom dinamika mentalno zdrave ličnosti
Takođe, poimanje slobode i razumijevanje slobode u našem sadašnjem društvenom kontekstu je doprinijelo održavanju nebliskosti. Sada se smatra slobodan si kad si sam. Individualizam je uzeo maha i tretira samost kao poželjno ponašanje za dostizanje osjećaja uspješnosti. Vrijednosti su usmjerene ka samostalnosti rada i bivstvovanja. To nije u duhu prirode čovjeka. Čovjek je socijalno biće, nije individua koja se najbolje razvija samostalno. Ono teži individualnosti, teži da bude nezavisan i samostalan u obavljanju što većeg broja životnih uloga i funkcija, ali sreća i zadovoljstvo se dostižu ne samštinom nego dijeljenjem i partnerskim odnosom.
Kod jednog dijela populacije strah od bliskosti vjerovatno je uslovljen lošim iskustvima iz prethodnih veza i potpuno je prirodna, normalna a i očekivana reakcija čovjeka da kada doživi da bude povrijeđen i nasamaren u svakom sljedećem kontaktu pripazi i malo više obrati pažnju na ono što je zanemario kada je prošli put poklanjao, ili darivao povjerenje nekome ko ga je kasnije razočarao. Ono što često savjetujem je da u ljubavnom odnosu treba samo jednom da se kockice spoje.
Samo jednom… Kada nađemo tog jednog, to je to. Ja vjerujem da ako tražimo iskrenog srca i otvorene duše onda imamo veliku šansu da nadjemo nekoga sa kim ćemo „kliknuti” zauvijek. Kada tako postavim ljubavni odnos onda ne ostavljam prostor za strah od pokušaja i pogrešaka. To naše jednom će doći. Treba vjerovati u to, ali i u tom vjerovanju naći snagu da prepoznamo kada to nije to što tražimo i šta nam odgovara. Nekad je naš umišljaj jači od stvarnog poimanja istine i ego nam ne dozvoljava da odustanemo i odreknemo se neke ljubavi, zaljubljenosti, dopadanja. Tako gubimo vrijeme, možda dragocjeno za pronalaženje onog pravog partnera, a ono što je sigurno je da povećavamo šansu da izađemo veoma povrijeđeni iz tog nefunkcionalnog odnosa.
Ono što je jako važno kada govorimo o partnerskim odnosima je neophodnost uspostavljanja dobre i funkcionalne komunikacije u prvim danima ljubavi. Funkcionalna komunikacija podrazumijeva asertivnost u govoru i toleranciju ličnosnih stavova. Jasno predstavljanje onoga što su težnje, vizije i snovi bez želje da povrijedite suprotno mišljenje je ključna postavka u komunikaciji. Uz uvažavanje ličnosti i možda kritiku ponašanja, moliti za neke ustupke i modifikacije. Izbjegavati manipulacije, ucjene, psihiološke trikove i igre. Jedino iskrenost na duge staze može biti tlo za razvoj bliskosti. Voljela bih kada bi ljudi razumjeli da bliskost kao veza ne mora uvijek da bude jaka poput čeličnog kabla, ali istina i čestitost će je držati cijelu čak i onda kada bude kao svilena nit. Ojačaće iskrenošću i istinskom željom da sa tom jednom osobom planirate provesti život.
Kolumna je prvi put objavljena u četvrtom broju časopisa Glas Zabjela, septembra 2017. godine.
Ako već niste, pročitajte i prethodnu kolumnu Ljetnje ljubavi – oprez i nada.
Radmila Stupar Đurišić rođena je u Novom Sadu 19179. godine. Diplomirala je na odsjeku za psihologiju 2001. godine, prva u generaciji. Udala se 2002. godine i postala Podgoričanka sa mjestom prebivališta na Zabjelu u Ulici 27. marta. Taj stan je još uvijek u vlasništvu porodice Đurišić. Privatnu praksu otpočinje 2009. u ambulanti Anima Medika na Zabjelu, gdje je i danas možete naći. Ime Minja Psihološkinja nastalo je usled potrebe pojavljivanja u dječijim emisijama i ubrzo je postalo sinonim za razdraganu psihološkinju koja uvijek ima spreman odgovor koji ne plaši nikoga i koji se ne plaši nikoga. Duh Zabjela, neustrašiv, ponosan, svojeglav, samostalan, sličan je njenoj energiji i filozofiji života. Ima muža, troje djecek, jednog psa, četiri knjižice i svoju igračku. Kao psiholog kognitivno-bihejvioralnog psihoterapijskog usmjerenja, evaluator u obrazovnom procesu i sudski vještak za oblast psihologije, u budućnosti će odgovarati na pitanja čitalaca Glasa Zabjela. Pitanja možete slati na: radmila.stupar.djurisic@gmail.com